Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/elektire

Marketing

Lav Nikolajevič Tolstoj - Ana Karenjina



O piscu

Rodio se 1828. godine u selu Jasna Poljana, u poznatoj i imućnoj plemićkoj obitelji. Rano ostaje siroče, te o njemu skrbe tekka i rođake. Godine 1841. obitelj se seli u Kazan, gdje T. upisuje studij nadajući se diplomatskoj službi. Uskoro napušta studij, te se vraća u Janu Poljanu, gdje vodi svoj dnevnik do zadnjeg dana. Pridružuje se vojsci, a negdje u to dobba tiše i autobiografsku trilogiju - Djetinjstvo, Dječaštvo, Mladost. Putuje u Petrograd i kruži Europom, gdje se upoznaje s ondašnjom kulturom.

Kasnije se nastanjuje u svome selu, gdje otvara školu za djecu, i proučava život seljaka. Godine 1862. oženio se Sofijom, te se u braku osjećao sretnim. Uslijedili su veliki romani - Rat i mir, Ana Karenina… Nakon te kulminacije Tolstoj se smirio i odonda ga pamtimo po velikim djelima. Pisao je romane, pripovjetke, drame, publikacije… Smatramo ga najsnažnijim slikarem epohe koja nastaje krajem 19. st. i vrhunskim predstavnikom klasičnog realizma.

Tema djela

Središnja tema romana Ana Karenjina je preljub glavne junakinje Ane, zbog čega ona doživljava potpunu odbačenost od društvenog kruga kojem pripada. Usporedo, kao svojevrstan komentar veze Ane i Vronskog utemeljene na posesivnosti i egocentrizmu, koja na kraju izaziva potpunu psihičku i fizičku destrukciju njih samih, je priča o vezi Levina i Kiti, koja je izgrađivana na uzajamnoj i nesebičnoj ljubavi te ima mnogo sretniji tijek.

O djelu

Ana i Vronski najprije u tajnosti, a zatim otvoreno prkose ustanovljenim bračnim normama. U krugovima u kojima se kreću dvoje ljubavnika diskretan preljub ne smatra se ozbiljnim prekršajem. Majka grofa Vronskog u početku čak pozdravlja tu vezu smatrajući je odličnim iskustvom koje će njezinu sinu omogućiti da doda pečat svojoj svjetskoj uglađenosti. Ona se ne suprotstavlja Ani, sve dok ne uviđa da je njezin sin ozbiljno zaljubljen i da zbog nje trpi njegova karijera. Drugim riječima, društvo okreće leđa Ani, ne zato što je ona pokvarenija od njih, već zato što ona ne poštuje pravila igre: ona je nesposobna za licemjerje koje se od nje traži.

Osobnost glavnih likova proizlazi u velikoj mjeri i iz konvencija tadašnjeg društva, ali u trenutku kada su oboje obuzeti istinskim zanosom ljubavi nema nikakvih načela po kojima bi se upravljali. Slijedi tragedija jer nijedan od dvoje ljubavnika ne nalazi snage da podnese nepokolebljivu osudu društva. U početku, Ana je divna: sposobna je i spremna zbog svoje ljubavi prema Vronskom nositi se herojski s tragičnom sudbinom. Ali kasnije, pod pritiskom društvene osude i izopćenja, Ana se slama i počini samoubojstvo. Mada je Vronski nešto čvršći, isto tako doživljava melodramatski svršetak.

S druge strane, brak Levina, Kiti predstavlja uspješnu realizaciju odnosa žene i muškarca zahvaljujući tome što oboje iskreno vole i brinu jedno za drugo više nego za same sebe. Upravo kroz ljubav žene, Levin dolazi do prave spoznaje Božje ljubavi. Levinova duhovna traženja održavaju one dvojbe kojima se sam Tolstoj bavio u vrijeme nastanka romana. Levinovi napori da pronađe sebe kroz koristan rad paralela su Tolstojevu životu na njegovu posjedu, a i njegovo duhovno obnavljanje srodno je Tolstojevu. Mnoštvo sporednih likova utkanih u priču pridodaju uvjerljivosti djela. Mnoga se poglavlja romana ne drže osnovne radnje.

Roman obiluje scenama (npr. Levin u lovu ili na političkim sastancima, Nikolaj na samrtnoj postelji) koje bi se mogle održati kao samostalne novele. Sposobnost kreiranja životne slike društva u svoj punoći njegovih pojavnih oblika, vjerojatno je najupečatljivije obilježje Tolstojeva genija. Baš to društvo koje minuciozno prikazuje, Tolstoj je u cjelini osudio. Pripadnici aristokracije ili su frivolni i nesposobni, ili su, ukoliko i imaju osobnih kvaliteta (npr. dobri princ Ščerbacki) potpuno beskorisni. Neki su iskreno zainteresirani za društveni napredak, ali predstavljaju iskorijenjene i europeizrane Ruse oslabljene inteligencije zbog nedostatka duha i dubine emocija. Ako i misle dobro, sasvim su izgubili dodir s domovinom i tradicijom, a načela koja zastupaju, promatrana Levinovim očima, slična su egzotičnom bilju nekog dalekog podneblja.

Sadržaj

Radnja romana Ana Karenjina smještena je u Rusiju sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća. U središtu romana su dvije ljubavne priče: sretan brak Levina i Kiti, te tragična veza grofa Vronskog I Ane Karenjine. Iako se glavni likovi kreću u istim društvenim i obiteljskim krugovima, dvije priče su neovisne jedna o drugoj.

Levin je seoski veleposjednik i plemić, ali u osnovi je jednostavan čovjek koji uživa u svom životu seljaka crpeći snagu iz dodira sa zemljom. On je zaljubljen u Kiti, jednu od triju kćeri staromodnog moskovskog plemića. Kiti je romantično zaljubljena u grofa Vronskog, što nailazi na odobravanje njezine majke, dok su očeve simpatije na strani Levina. Kada Levin napokon skupi snagu da zaprosi Kiti onda ga odbije nadajući se bračnoj ponudi Vronskog. Levin napušta Moksvu i traži utjehu i zaborav u gospodarskim inovacijama na svojim seoskim posjedima.

Vronski ljubaka s Kiti, ali je sasvim nezainteresiran za brak. Umjesto da je zaprosi, kako se od njega očekuje, on se na balu zaljubljuje u Anu Karenjinu, sestru Kitina šogora Stive Oblonskog. Kiti je očajna jer je odbačena od čovjeka kojega je izabrala, a odbacila je Levina, čovjeka koji je nju izabrao. Ubrzo se razboli. Liječnici predlažu da Kiti potraži zaborav i ozdravljenje u inozemstvu pa otac i majka kreću na put s njom.

U lječilištu u Njemačkoj Kiti sklapa nova poznanstva i sasvim se oporavlja od ljubavi prema Vronskom. Nakon stanovitog vremena Levin pnovno prosi Kiti. Ona prihvaća i oni se ubrzo vjenčaju. Iako povremeno iskrsnu neslaganja i kratki nastupi Levinove neosnovane ljubomore, njihov brak je u osnovi vrlo postojan. Kiti dokazuje svoju snagu i emocionalnu stabilnost nježno i suosjećajno njegujući teško bolesnog i umirućeg Levinova brata Nikolaja.

Rađa sina Dmitrija, što joj donosi sreću i ispunjenje. Zadnja poglavlja knjige posvećena su u velikoj mjeri Levinovim religioznim uvjerenjima. Levin je u biti skeptik, ali je i čovjek etičkih principa te religioznih težnji i osjećaja. Poslije vjenčanja on prolazi kroz razdoblje bolnog traženja iz kojeg izranja vjera u Boga, ali koja ipak izlazi iz okvira pravoslavlja. Mada zna da njegova nova vjera ne rješava njegove probleme, on osjeća kako njegov život konačno ima svrhu i značenje.

Veza Ane Karenjine i grofa Vronskog kreće sasvim drugim tokom. Ana je žena Alekseja Aleksandroviča Karenjina, uglednog službenika visoke državne administracije. Njihov je odnos korektan, ali među njima nema ljubavi. Anu sasvim odbija hladnoća, racionalnost i ironija njezina muža. Inače, roman započinje nagovještajem Anina dolaska u razoreni dom Stive Oblonskog, njezina brata. Doli, Kitina sestra, Stivina je žena. Ona je slučajno saznala za njegovu vezu s njihovom bivšom guvernantom, što izaziva razdor u obitelji.

Anin dolazak predstavlja Stivi, koji je potpuno dezorjentiran, jedinu mogućnost spasa. Ana dolazi i uspijeva nagovoriti Doli da oprosti mužu. Na početku knjige Ana je žena izuzetnih kvaliteta: prelijepa i šarmantna, uzorna majka zaljubljena u svog sina, obožavana od svojih nećaka i nećakinja, sposobna uspješno intervenirati u svađi između svoga brata i njegove žene.

Kada grof Vronski otvoreno upućuje znakove svoje zaljubljenosti, ona se pokušava izvući iz moguće veze i žurno napušta Moskvu. Vronski, koji se po prvi put u svom životu istinski zaljubljuje, slijedi je istim vlakom i otvoreno joj pokazuje svoje namjere. Ana i Vronski se gotovo svakodnevno viđaju u otmjenim salonima visokog društva. Glasine se šire. Karenjin, uplašen mogućnošću skandala moli Anu da prikrije svoju vezu s Vronskim, ali Ana odbije uopće razgovarati o tome i lakomisleno nastavlja vezu s Vronskim.

Uskoro ostaje u drugom stanju. Ona to priopćava Vronskom neposredno prije njegova sudjelovanja u opasnoj konjičkoj utrci. Pod utjecajem vijesti Vronski nesmotreno pada i umalo pogiba. Anina reakcija u tom trenutku njegova pada potpuno odaje njene emocije prema Vronskom pred licem javnosti. U kočiji, na putu kući, priznaje vezu svom mužu odlučno braneći svoju ljubav. Karenjin postavlja uvjet za očuvanje formalnog braka. Vronski ne može posjećivati Anu u njihovoj kući. Razdirana moralnim dilemama, Ana pati.

Vronski je nagovara da zatraži razvod i s njim počne novi život. Ana rađa djevojčicu, kćer Vronskog, a poslije poroda, na rubu života i smrti, u bunilu moli muža za oproštaj. Karenjin prašta i Ani i Vronskom te prihvaća djete s čudnom mješavinom samilosti, pažnje i osvetoljubivosti. Vronski se u očaju pokušava ustrijeliti. Neočekivano, oboje se oporavljaju i Anino pomirenje s mužem na samrtnoj postelji ne može se oduprijeti iskušenjima svakodnevnog života s njim. Ana definitvno raskida s mužem, koji joj iz osvete ne želi dati sina, kojeg sam osobito ne voli. Ana uzima djevojčicu i s Vronskim, koji napušra karijeru u vojsci, odlazi u Italiju.

Provode sretne trenutke iskrene zaljubljenosti. Nakon određenog vremena Anina čežnja za sinom navodi je na povratak u Rusiju. Bez najave upada u svoj bivši dom i probija se do spavaće sobe dječaka. Otkriva kako je djetetu rečeno da mu je majka mrtva. Ana i Vronski pokušavaju se uklopiti u društveni život. Vronski je rado viđen u visokom društvu, ali Ana doživaljava gotovo potpunu društvenu izolaciju i javnu osudu u trenutku kada se pojavljuje na operi. Na kraju se Ana i Vronski povlače na njegovo seosko imanje, gdje vode luksuzan i ekstravagantan život.

Međutim, atmosfera je zatrovana maglovitim i narastujućim nezadovoljstvom. Vronski uviđa da je žrtvovao svoju karijeru zbog žene koju voli i postaje zlovoljan zbog toga. Poglavito ga iritira to što njegova kći nosi ime Karenjina i traži od Ane da se razvede. U međvremenu je Karenjin potpao pod utjecaj pobožne grofice Lidije Ivanove i, prividno, zbog religioznih skrupula, ne pristaje na razvod. Ana je posve nespokojna, sumnjičava i rastrojena. Čezne za sinom i bogatim društvenim životom staleža kojem pripada. Postaje sve ljubomornija, posesivnija i razdražljivija, podsvjesno kažnjavajući svojim ponašanjem Vronskog za svoju odvojenost od svega za čim čezne.

Neprestano se s njim svađa, upada u histerična stanja, a noću uzima morfij. Na kraju se u teškoj depresiji ubija bacajući se pod vlak. Vronski, ispunjen teškim razočaranjem zbog strašnog kraja svoje ljubavi, nastavlja živjeti ispraznim životom. Život završava melodramatski, dobrovoljno se prijavljujući za odlazak u srpsko-turski rat.

Fabula romana

Organizacija fabule je razvijena na principu ''omče'' ili opisu ljubavi sa preprekama.
1. Aleksej, poslije više godina braka, voli Anu - prepreka: Anina zaljubljenost u Vronskog.
2. Vronski voli Anu - prepreka: Anin brak sa Karenjinom.
3. Ana voli Vronskog - prepreka: sumnja u ljubav Vronskog.
4. Levin voli Kiti - prepreka: Kiti voli Vronskog.

Slikajući život svih spomenutih likova, Tolstoj će se baviti njihovim odnosima, ekonomskom situacijom, kulturom življenja, društvom u cjelini. U prvom redu:
- slika veseli i laki život arustokratije(balovi, bogate trpeze, raskoš u kućama, trošenje novca)
- slika propadanje sela (zaostalost, neprosvjećenost, bijedu)
- slika visoku birokraciju.

Tolstoj pokreće mnoga pitanja kroz suočavanja i suprotstavljanja socijalnih pojava i stanja: staro-novo, sretna rodbina-nesretna rodbina, bogatstvo-bijeda, selo-grad, rad-nerad, ljubav-mržnja.

Karakterizacija likova

Ana Arkadjeva Karenjina
"Osnovno pitanje" koje Tolstoj postavlja sebi i čitatelju glasi: Da li je Ana kriva? Žena neodoljive ljepote, emotivna, karakterna, svugdje rado viđena - zaljubi se u mladog, zavodljivog časnika, Vronskog, žrtvujući obitelj. Ona zna cijenu - bit će prokazana i izopćena iz svog staleža - ali pristaje platiti je. Snaga strasne ljubavi neće se povinovati obzirima i konvencijima dvoličnog plemićkog morala.

Ana neće biti tajna ljubavnica, da ljubav skriva pod maskom pristojnosti i vjernosti mužu, visokom carskom činovniku, kako bi učinila svaka druga. Sasvim je jasno da je ona u odnosu na 'te druge' za koplje viša - i po moralu i po ljepoti i po čestitosti. Na put brakolomstva Tolstoj nije poveo običnu ženu nego izuzetnu, najbolju koju vidimo u obzorju svijeta naslikanog u romanu. Anin lik izgrađen je tako da osvoji čitatelja - ljepotom, iskrenošću, hrabrošću; njezina odluka da ostavi hladnog i krutog Alekseja Aleksandroviča i pođe za Vronskim djeluje prirodno, ljudski neumitno. Takva Ana u takvom društvu kod čitatelja biva prihvaćena više kao moralna heroina nego kao prijestupnica. Tako je u početku, dok je ljubav s Vronskim raspjevana, silna, nezainteresirana za osude i ogovaranja. S vremenom ta ljubav slabi, prelazi u sumnju i ljubomoru, na kraju u agoniju.

Ana postaje razdražjiva i sebična - spoznajom da je istisnuta iz života, da nema pravo za život. Prije samoubojstva ona sebe spoznaje kao griješnicu. Anu nije ubila osuda, ljudi koji su je prezreli i zamrzili, već sila savjesti, a to je samo drugo ime one beskrajne, nedokučive pravde koja živi iznad nas. U ime te pravde Tolstoj je izgradio lik Ane Karenjine - griješnice koju stiže zaslužena kazna.

Na kraju romana, kada prođemo i kroz priču o Levinu i njegovoj obitelji, ne pitamo se: da li je Ana kriva, nego: zašto je Ana kriva? Odgovor nalazimo ako to pitanje povežemo s motom: 'Osveta je moja i ja ću vratiti', odnosno sa poslanicom Rimnjanima apostola Pavla, odakle je uzeta ta misao. Bit poslanice je u sljedećem: apostol opominje Rimljane, koji su se dugo opirali prihvaćanju kršćanstva da se svi putovi koji se otvaraju pred čovjekom svode na dva: put tijela i put duha. Prvi je put strasti i osobnog zadovljstva, a drugi put kristološkog odricanja i žrtvovanja, put moralnog zakona. Ana je poput Rimljana, pošla putem tijela, videći samo sebe u traženju sreće. Pisanje prijestupa i kazne Tolstoj je, kao što se vidi, postavio na novozavjetni način.

Na istoj idejnoj osnovi utemeljio je i svoju filozofiju spasenja i ispunjenja čovjeka. To je točka u kojoj se spajaju Anina i Levinova priča. Levin je prošao kroz Anina iskušenja. U početku i on misli da je smisao ljudskog postojanja osobna sreća - to uvjerenje ga vodi dok traži ruku Kiti Ščerbacke. Nakon ženidbe on sve više uviđa da to nije dovoljno za punu ljudsku sreću. Levin zna da ne može biti sretan dok je oko njega toliko nepravde i nesreće, dok kmeotovi umiru od tereta i gladi, a plemići žive parazitski i izopačeno. Osim toga, u njega se uselila sumnja u smisao postojanja, zatvorenog u vidljivo i materijalno. Levin nadilazi sebičnost i tjelesnost: uviđa da se smisao života ne može pronaći ako u traženju sreće ne gledamo druge, ako ne živimo za druge i sa drugima. Taj zakon otkriva mu ruski seljak, kroz kojeg progovara "evađeoska istina".

Aleksej Karenjina

Karenjin je jedna vrlo neromantična i pomalo dosadna osoba. Stalno gleda na sat i uvijek ima unaprijed izračunato što i kada treba učiniti, što ga čini vrlo predvidljivim. Njegov odnos prema Ani u braku čisto je formalan, i njihov je brak dosadan i monoton, što Anu čini željnom uzbuđenja, željnom prave i strastvene ljubavi. Pošto društvo ima veliki utjecaj na Karenjina, čini se da upravo društvo i upravlja njegovim postupcima. Njemu je važnije što će drugi govoriti o njegovom braku nego njegova vlastita sreća.

On je kontrastan lik Levinu što se tiče religije. Dok Levin na kraju pronalazi Boga u sebi, Karenjin čini upravo suprotno jer njegovo kršćanstvo slabi te postaje lak plijen Lidije Ivanove, žene koja koristi svoju tzv.religiju kao sredstvo zadržavanja Karenjina blizu sebe i dalje od Ane. Karenjin je na kraju željan osvete.

Ako Tolstoj kao važnu figuru bira pretežno negativan lik, onda ga pokazuje kao ličnost unutrašnje relativno krutu, pravolinijsku, konvencionalno sputenu čak i u njenim kolebanjima. Ali on ga dovodi u situacije koje će uzdrmati ovu prividno sigurnu konvencionalnu životnu osnovu, iznuditi nove probleme i time pokrenuti lik. To je najjasnije upravo u Karenjinovom slučaju. Uprkos svojoj suštini konvencionalnoj ljubavi prema Ani, usljed njene preljube s Vronskim on biva ljudski još ukrućeniji, još se potpunije preobraća u birokratsku mašinu.

Tek kad stoji pored postelje smrtno bolesne Ane i kad Anine patnje djeluju na njega fizičkom neposrednošću, popuštaju malo ukrućeni elementi njegove ličnosti što automatski djeluju, a u njegovom pokopanom ljudskom jezgru počinje se micati nešto slično životu. Pošto je to isuviše slabo da dovede do uspostavljanja novih ljudskih odnosa između njega i Ane, Karenjin ponovo pada u duhovno mrtvilo. Njegove kasnije ''ljudske'' crte samo su još dvoličnost, samo još religiozno maskiranje figurativno mrtvog birokrate.

Aleksej Vronski

Sin grofa Kirila Vronskog, sjajan primjerak mlade generacije petrogradske aristokracije. Obrazovan je i pametan, a ponaša se grubo i rasipno, trčeći za djevojkama, koje je cilj zavesti a ne voljeti, voli provode jer ga zabavljaju i ne želi prihvatiti odgovornost. Ana po prvi put u njegovu životu znači cilj, prvu stvarnu ljubav, i zato ga činjenica da je sve to ostavio zbog Ane i isto tako njezina sve veća hladnoća potiskuje u depresije i u rezignaciju.

U tom čovjeku, koji je često bio nezadovoljan svojim načinom života, a da to nezadovoljstvo nikada nije moglo da ukaže na kakav novi ljudski horizont, strast oslobađa življe, dublje ljudske energije.Tolstoj visoko umjetnički pokazuje kako snažno djeluje naročito promjena stvarnih životnih okolnosti u pravcu takvog unutrašnjeg oslobađanja. Ali i ovdje je sputanost plemićkog načina života nadmoćan motiv. Oslobođene životne snage ne prezilaze diletantizam koji Vronskog ne može trajno da zadovolji. Njegovim povratkom u Rusiju počinje i obratni proces: ponovno preobražavanje u ljubaznog, korektnog, prosječnog aristokratu čija je velika strast nešto ''ekscentrično'' i organski bez ikakve veze sa suštinom njegovog osjećanja života.

Vronski je vrlo odlučan u ljubavnom životu sa Anom. On se želi oženiti njome i živjeti porodičnim životom. Odbacuje svoje snove o karijeri u službi vojske samo da bi bio sa Anom. On je zreliji u razmišljanju od Ane jer je sposoban odvojiti racionalno razmišljanje od emocionalnog. Mnogi kritikuju Vronskog što nije insistirao da Anu prihvate u društvo, jer ipak, Anini prijatelji su i njegovi. Društvo ne kažnjava Vronskog kao što kažnjava Anu što živi s njim. On ne može shvatiti Aninu bol jer je sam ne proživljava. Sa Anom je u tim trenucima teško živjeti. Ali bez obzira na njenu ljubomoru, narav i njene suze, Vronski je i dalje voli, ostaje joj vjeran i ne pomišlja da je ostavi. Ali što se Vronski više vraćao onom što zaista jeste, svojoj običnosti i svakodnevici, Ana je smatrala sve to nepoštenim prema njoj samoj.

Jer upravo je on bio taj koji joj je uskratio da živi kao obična žena. Vronski je svoje pravo na običan i društveni život želio zadržati, ne shvaćajući bol, zavist i osvetoljubivost Ane, koja ga je baš zbog toga progonila. Ana je sve očajnije spoznavala da je prevarena, obmanuta i izigrana. Osjećajući da Vronskom postaje navika, teret ili fizička potreba, reagirala je osvetoljubivo i ogorčeno. I tako je Ana uništila svoj život iz čiste osvetoljubivosti, ier svojim uništenjem razorila je i život Vronskog koji ostaje opterećen osjećajem krivice. Ana je željela da Vronski osjeti ono što se u njoj događalo, i Vronski je dio toga osjetio. Na kraju vidimo da se Vronski ponovo vraća vojsci i ratu protiv Turaka. Postavlja se pitanje da li je to samo odlazak u smrt, u časno samoubojstvo ili je Vronski ipak odlučio nešto učiniti sa svojim životom nakon svega?

Vronskog je najbolje prikazao Stiva u svom citatu: ''Silno je bogat, lijep, jakih veza, krilni adutant i uz sve to - vrlo je drag dobar momak. I još više nego naprosto dobar momak. Koliko sam ja ovdje o njemu doznao on je obrazovan i vrlo pametan; to je čovjek koji će daleko dogurati.''

Levin
Sušta suprotnost Vronskom i ima sasvim drugačiju životnu filozofiju. On se u potpunosti posvećuje svojim emocijama i čini ih dugotrajnim, a ne prihvaća kratkotrajne užitke. Čestit je stidljiv, ne ponaša se kao snob, a ipak je čvrsta osoba. Nakon prvog Kitinog odbijanja povlači se na selo u sebe, da prikupi snagu. U principu je on dobar čovjek i dobar muž i brine se za svoju okolinu, te je na neko način oličenje Tolstoja.

Kiti
Levinova žena, oličenje dražesne djevojčice, koketne naivke, koja je u stvari više djete nego žena. Poraz u Vronskom prima jako teško, ali preboljeva i odrasta u pravu ženu, kaja shvaća prave životne vrijednosti.


Post je objavljen 24.11.2008. u 21:37 sati.