Danas sam si odspavala duže pola sata. Priuštila sam si taj luksuz. Umjesto da se sat i 15min vucaram po gužvi, ja sam krenula pola sata kasnije, i kasnila niti deset minuta na posao. Bingo! Stigla bih i na vrijeme, ali mi se nije dalo kamikazirati po hladnim nam Purgerskim ulicama...
Jedan moj kolega ima na mobu pjesmu/zvono, a ide ovako: zakej ja ne volim po-ne-dje-ljak, zakej ja ne volim po-ne-dje-ljak...
Nije neka pjesma, više kućni uradak, al je fantastično, jučer sam ga zaboravila žicati da mi prebaci ton. Nije ovaj ponedjeljak tak loš, al je stvarčica tolko zarazna pa si ju pjevušim bez obzira dal je ponedjeljak il ne.
Povišica.. otišel mejl... sad čekam na odgovor. Vidim da nekim ljudima ovdje u Lijepoj nam našoj nije baš drago što sam to tražila, al ko ih šiša (fizerka.. pretpostavljam, al me nije briga na koncu konca). Više sam imuna na takve stvari, doduše ne 100%, al dobrih 99 jesam. A kad se sjetim sebe prije koje dvije godine, sva u strahu da ne ostanem bez posla, šutila, trpila, bila terorizirana, maltretirana psihički, da ne pričam o seksualnim aluzijama na radnom mjestu i mojim bjegovima od ljudi koji aludiraju na to.
Zato sad iako mi je ok na ovom poslu, šaljem CV-e, idem na razgovore, osiguravam svoju budućnost. Tak i tak svima njima prvo treba dva mjeseca od natječaja da počnu zvati kandidate na razgovore, pa prvi krug, pa drugi, pa psiho test i sva ostala čuda i čudesa. I na kraju se to svede na nekih tri do pet mjeseci čekanja do konačnog odgovora. Zato ja gledam na sve te razgovore kao potencijalnu investiciju za budućnost.
A da ne pričam o raspoloženju danas. osim kaj je gužva, stalno telefoni, stalno mobiteli, mailovi, pa opet telefoni i mobiteli vezani za mailove... Već mi sad polako glava puca.
Al nema veze, još samo neka tri sata, malo više.. Izdržat ću.
Post je objavljen 24.11.2008. u 12:26 sati.