Zar je toliko tesko shvatiti da ljubav moze biti cista i nakon ukaljanih nekoliko koraka?
Zar je toliko tesko shvatiti da neko moze da te voli bez da se vraca u proslost i uopste misli o njoj?
Ponizenje...bol...najcrcnja tuga...
Izrastaju iz mojih grudi, lome mi dah...
Hiljade suza koje si obecao da neces proliti....hiljade jecaja koje si molio da nestanu...liju sada kao da nikada nisu ni otisli...kao da se dusa nije ponadala da ce ljubav pobijetiti sve....
Suluda dusa...
Uvijek naivna i glupa....
Zar je moguce opisati ovaj bol koji me probada kao hiljade najsitnijih nozeva?
Zar postoji ijedno mjerilo koje moze da se sravni sa ovim ambisom?
Jezero oko mene utapa i ja tonem...
Kad bih samo mogla da potonem...da me nema...da nestanem i prestanem biti.
Ne bih vise bila gnjida koja je svakome na putu...
Ne bih vise bila nista koje je cinjenica...trn u oku...
Nikome...ne bih bila.
Svijet bi mirno postojao.
Da li je pogresno traziti od Boga da ti posalje smrt?
Da li je pogresno ne zeljeti biti dio svijeta u kome si gazen, u kome si nebitan, u kome si potpuno sam?
Da li je pogresno ne radovati se suzama?
Da li je to potrebno radi spasenja?
Nekoliko pogresnih koraka i proganjan si za citav zivot...
Otimas se od mrznje koja tinja negdje sa strane...otimas se od prezira prema proslosti i njegovim akterima....prema sadasnjosti...prema zivotu....
I kada je najgore...kao sada....kada ti je potreban neko...
Nemas ga.
Sam si.
Boli.
A jos vise nada.
Jos uvijek tracak nje...
Boli cinjenica da bi bez nje dusa umrla, nestala kao pepeo na vjetru...
Boli sto bez nje ne mogu da zivim, jer onda ni mene ne bi bilo...
Bez nje ne bih vjerovala da je dovoljna samo jedna rijec, samo jedan osmijeh i zagrljaj, da mi odnese svo crnilo koje se oko mene svilo...
Post je objavljen 23.11.2008. u 22:08 sati.