Odnedavno imamo novo kućno pravilo. Ne gledamo više uopće informativne emisije, posebno Hrvatske televizije. Shvatili smo da nam ovo malo vremena što ga provodimo preko tjedna zajedno, stvarno narušava depresivna i crna slika negativnih događanja, još k tome obrađena po principima hrvatskog informativnog novinarstva. Sve mora biti autentično pa se u Dnevniku, u vrijeme kada se i djevojčica vrti po dnevnoj sobi, puštaju slike pobijenih ljudi u Domovinskom ratu. A nasilje koje je zaredalo po domaji (po meni isto velikim dijelom kao posljedica rata) se isto tako medijski prezentira po principu što veće autentičnosti. Pa uvijek slušamo svakog susjeda koji priča svoj doživljaj, bez neke informativne vrijednosti, pa još jednog člana obitelji koji svojim emocionalnim nabojem prenosi na gledatelje nelagodu... pa sve to bude još jednom ponovljeno od novinara, da ne spominjem da je sve već bilo rečeno u uvodu spikera...pa politički prilozi svih mogućih događanja na svim razinama... zar nema više Županijske panorame iz svih županija, da ne moramo u nacionalnom Dnevniku gledati sve i svašta?
Da svjetsku ekonomsku krizu i izbore u Americi ne spominjem... premda su svjetska zbivanja puno manji dio kojem se daje mjesta u Dnevniku HTV-a.
I nakon psihološki zahtjevnog posla kada pogledam Dnevnik ili Latinicu (premda ju smatram važnom i ne samo negativnom) ili ne daj Bože Otvoreno sa (sačuvaj me Bože) Dijanom Čuljak... Dođe mi da vrištim: "Upucaj me sad, upucaj me sad... i ne ubijaj me o prokleta televizijo tako malo po malo".
Naravno da želim biti obaviještena, problem je što više ne mogu dobiti obavijest, a da ne dobijem usput i hrpu neprofesionalnog marketinškog smeća koje mi više šteti nego što koristi mojoj informiranosti i (ne)mogućnosti angažmana.
I tako trenutno gledamo uglavnom Milića u Rusiji i Globalno sijelo, najpozitivniju (a možda i jedinu) takvu emisiju, koja nije takva po izboru tema ili ljudi, već po ljudskom pristupu, toplini, a često je onda i poticaj za konkretnu pomoć. Ali ne kukanjem, već jednostavnim promatranjem, suosjećanjem i ako je moguće, toplim ljudskim humorom.
Kad je riječ o dobrim emisijama i humoru, moram spomenuti i emisiju CMC-a 'ko smeta? sa odličnim voditeljskim parom i meni bliskim humorom. Još jedan dokaz da čak i kontakt emsije u kojima uvijek postoji opasnost da se pretvore u bezlične želje i pozdrave, sa dobrim voditeljskim parom mogu biti izuzetno dobre.
Usput, jučer sam pokušala malo odgledati Željka Mavrovića u gostima kod katastrofičnog i ne-puštam-gosta -da-dođe-do-riječi Bilića. Ali bio je to jalov pokušaj. Gospon voditelj Lica nacije nije od sjajnog Mavrovića čuo ništa, jer mu nije niti stalo da čuje viziju pozitivnog borca, već je odlučio kao i uvijek samo daviti sa svojim pitanjima koja imaju i odgovore, pa je skoro i svejedno tko je gost, jer ne uspijeva od još jednog ego-voditelja doći do izražaja. Uz to, Mavrović je na jednoj duhovnoj razini koja je Biliću očito strana.
Ali da na duljim, televizija je uvijek bila selektivno gledana (barem kod mene), a sada je još i više. Barem što se tiče tih navodno informativnih emisija.
Umjesto uobičajenog Dnevnika, sada se kod nas sve češće vrte stare gramofonske ploče.
Naime, već neko vrijeme je u planu bio novi gramofon, iliti USB gramofon nove generacije, nakon što smo na moru otkrili ponovno čari staroga kojega smo tamo nakon godina skupljanja prašine ponovo aktivirali.
Taj stariji i prvi kojeg se ja sjećam je kupljen je negdje krajem sedamdesetih, ako se ne varam, prvenstveno za stariju sestru i brata, a ja sam kao i obično bila tu negdje kraj starije braće.
Oni su bili glavni, bio je u sestrinoj sobi i dobila sam pažljiva uputstva kako se mora rukovati s njime i sa pločama. Ako se sad dobro sjećam, radi se o nekom Tosca modelu (a možda je bio i neki Philips), ima i onaj poklopac gore i mogućnost stavljanja više ploča odjednom koje se onda same aktiviraju. Za ono doba prilično dobra stvarčica.
A sjećam se kada nam je tata kupio ploču Bijelog dugmeta Požurite konji moji koja se sada ponovo sluša tu u Beču (naslovnica je još i danas provokativna, pa odajem počast liberalnosti gospona oca) i mi se skupili da to čujemo.
Slušali su se Bob Dylan, Joan Baez, Pink Floyd, Beatlesi, Rolling Stonesi, Fleetwood Mac, Drago Mlinarec... to je ono čega se ja kao mali svjedok sjećam. Bilo je puno drugih koje danas znam, ali ove pamtim direktno iz tog vremena.
Ploča se vadila kao svetinja, držala se samo na rubovima, svaki puta prebrisala s predviđenom brisalicom, lagano stavila i tek onda se smjelo početi ponovo udisati.
Tako sam barem ja to zapamtila. Sjećam se i da su me plašili s Dark Side of the Moon kad se ne bih dala iz sobe.
Nakon selidbe iz stare kuće, i preseljenja, nekako je gramofon ostao negdje zaboravljen, a pojavili su se Hi-Fi linije, pa je naš stari gramofon bio zamijenjen Tehnicsovim. Kasnije su ti gramofoni zamijenjeni CD playerima i gubi im se trag... ili završavaju po tavanima, podrumima, buvljacima za audio frikove.
Da li zbog retromanije ili vremenskog odmaka, koji ponekad nakon početnog uzleta shvaća da su one stare izvorne stvari, ipak imale neku vrijednost, gramofoni su (barem u našem slušaju) ponovno otkriveni.
Okidač kod Savršenog je bio novi album Prljavog kazališta kojega je nedavno dobio, a izdan je i u formi gramofonske ploče (LP), a onda je i kod mene prevagnula jedna stara ploča Carl Orff-a, koja ne postoji u drugom formatu, a koja mi je trebala za posao.
I tako smo se odlučili za našeg novog kućnog ljubimca. O tehničkim mogućnostima se kao i obično pobrinuo Savršeni, a ja sam kao prava žena trebala napraviti mjesto i maknuti svoj obiteljski izvezeni tabletić (ok, ovo sam izmislila, nemam tabletiće, ali slika mi se sviđa).
I stigao je u jedan sivi petak u studenome... i unio novo veselje kroz stari zvuk. Jedini problem je bio nedostatak ploča, jer je dio velike kolekcije ostao na moru, dio u Zagrebu, a ovdje smo imali u podrumu samo ploču Ive Robića potpisanu od njega za mog gospona oca (Podravec-Podravcu), već spomenutu ploču Bijelog Dugmeta i jednu ploču Tom Jonesa. O veselju koje je izazvala njegova funkcija da se pjesme usporavaju i ubrzavaju (to je neki DJ gramofon) su svjedočili već neki naši dragi u domaji, kojima smo prezentirali našeg ljubimca, ali najviše djevojčica koja je postala prava mala mixerica.
Tako da sada pjevuši o Zagrebu kao najljepšem gradu (stvarno su nam ploče stare), o nekom Sugar, Sugaru i o nekom stričeku koji pjeva: "Hop cup poskoćiću, drugu curu poljubiću, poljubiću drugu znaj, baš me briga, haj, haj". Favorit pjesma joj je ipak Sutra, Morgen od Ive Robića, jer ima i hrvatsku i njemačku riječ, pa je maloj gastički to vrlo blisko.
Uglavnom, jedva čekamo da dofuramo kolekciju ploča, uključujući i jednu potpuno novu izdanu od Prljavaca i da uživamo u vremenu u kojem smo isključeni od svijeta punog nasilja, katastrofa i kriza, i plešemo u našem malom svijetu, svijetu gramofona.
Čak i kada je ugašen i pokriven, razmišljam kako je dobro imati ga, ako ne kao stvarni otkidač, onda barem kao mogućnost prepoznavanja da su nam potrebni unutarnji gramofoni koji nas odvlače od suvišnih opterećenja i prostora, gdje se više ne može puno napraviti i nadilaze onaj dobar angažman civilnog društva, već nas uglavnom truju negativnostima, onako jako ozbiljno i informativno, da se ne skuži kako to više ništa nije normalno.
Ne znam koje bi mi od svojih uvijek istih, katastrofičnih pitanja postavio gospodin Bilić (mislim situacija u svijetu nije sjajna, a u domaji posebno u zadnje vrijeme), ali mogu se malo poigrati.
Bilić: " Na koji način, gospođo MonoperajAnka mislite da se može izaći iz ove strašne krize, beznađa, porušenih vrijednosti, nasilja? Zar je doista moguće da smo to sve zavrijedili? Da li su nas nadvladali glasovi onih kojima je samo kapital i moć na pameti? I zar doista mislite da se može u takvoj situaciji jednostavno staviti stara ploča na, molit ću vas lijepo, novi gramofon, koji si ne može priuštiti prosječni hrvatski građanin? I zar dosta mislite da se može samo tako isključiti i ne pokušati ništa poduzeti kao odgovorni građanin ovog društva? Zar doista mislite da nam to može pomoći da izađemo iz ove strašne krize?"
Monoperajanka: "Da!"
Bilić gleda u svoje papire, odgovori ionako nisu bitni i okreće se svom drugom gostu, to je još jedna šansa da prospe sijaset pitanja sa već uključenim odgovorima... i melje, melje, melje i ne čuje kako mu Robić pjeva:
"Morgen, sutra... sretni bit' ćemo mi... "
Post je objavljen 22.11.2008. u 22:16 sati.