Jutrošnja južina donijela je neugodan pritisak i šugavost koja ovlada raspoloženjem. Blagotvorno hlađenje radijatora do jedva primjetne mlakosti ostalo je nezapaženo pod pritiskom slutnje. A sluti na kišu, hladnu, novembarsku, onu od kakve se prehlade prekrasne djevičanske udavače, i umru, pa kasnije imamo nesnosne rock-balade na tu temu. U redu, immo jednu, a nesnosnost joj slikovito dočarava nesnosnost ovakvog dana.
Trebalo je nešto poduzeti, nešto primjereno. Danas je to bio lonac „prisiljenog zelja“. Za one koji možda ne znaju za ovaj božanski dar težačkog jelovnika: jednu manju ili pola velike glavice kupusa izrežete na rezance i kuhate u umaku od rajčice, istom ili sličnom kao za ćufte ili punjenu papriku. Jede se žlicom iz dupkom punog dubokog tanjura s pireom od krumpira ili bijelim žgancima.
Neću se hvaliti kulinarskim uspjehom i užitkom u pojedenom jer o ukusima se ne raspravlja. Prioritet je bio, kako je već običaj u mojoj kući, magijskim ritualom kuhanja suzbiti čudnu frontu koja je provalila s juga u diverzantskom manevru odvraćanja, dok istovremeno sprema, u zasjedi iza brda, hladnu kišu sjevera. A ne, ne dok je ovaj kuhar na nogama i spreman na obranu posljednjih položaja!
Već huji neugodnim glasom jak vjetar i mijenja smijer. Sumrak je pojačan natopljenim oblacima. Aura zaštite neobičnog mirisa zelja i rajčice ispunila je kuhinju i širi se polako na, ah, nezahvalno susjedstvo. Oprat će ga ledena kiša. Moj pogled će počivati na tanjuru. Grijat će se moja duša koja zacijelo živi negdje u želucu.
Post je objavljen 21.11.2008. u 16:59 sati.