Mladi Marko dobio je u školi zadaću pod naslovom: ''Susreo sam Isusa''.
Nakon što je završio i pročitao napisano pred razredom, vratio se kući s riječima:''Oborio sam ih s nogu.
Ovo je najbolje što sam ikada napisao.'' Na žalost, bilo je to i zadnje. Marko je poginuo nakon tjedan dana.
Njegovi roditelji zatražili su i dobili od škole njegov posljednji rad. Kada su vidjeli o čemu se radi, utješeni su kopije njegovog uratka poslali svojoj rodbini.
MARKOV ESEJ:
Na mjestu između sna i jave, našao sam se u jednoj sobi. Nije bilo namještaja, samo je jedan zid bio prekriven ladicama na kojima su bile kartice, onakvim ladicama kakve se koriste u knjižnicama i na kojima po abecednom redu pišu imena autora, djela itd. No, natpisi su bili vrlo različiti na ovim ladicama koje su sezale od poda do plafona i protezale se u nepreglednom nizu na lijevu i desnu stranu.
Prva ladica koja mi je privukla pažnju, kada sam prišao tom zidu,
imala je naslov: ''Djevojke koje su mi se sviđale''.
Otvorio sam je i počeo listati među karticama.
Brzo sam je zatvorio, zgranut spoznajom da prepoznajem
sva imena ispisana na njima.
I tada, bez da mi je itko rekao, shvatio sam gdje se nalazim.
Ova beživotna soba ispunjena kartotekom bila je katalog mojeg života.
Tu je bio upisan svaki trenutak mog života, veliki i mali,
toliko detaljno da to ni moje pamćenje nije obuhvaćalo.
Čuđenje, znatiželja, pa i užas pomješali su se u meni kada sam ih počeo nasumce otvarati i istraživati sadržaj. Neke su sadržavale radost i drage uspomene;
druge osjećaj stida i kajanja, tako intenzivno, da sam se okrenuo,
bojeći se da netko preko ramena ne vidi ono što piše.
Ladica s naslovom ''Prijatelji'' bila je do one s naslovom ''Prijatelji koje sam izdao''.
Naslovi su bili nanizani od svakodnevnog, zemaljskog, prema nadnaravnom – ''Knjige koje sam pročitao'', ''Laži koje sam izrekao'', ''Utjeha koju sam pružio'',
''Šale kojima sam se smijao''.
Neke su bile smiješno izravne:''Ono što sam vikao na bracu''.
Drugima se i nisam mogao smijati: ''Ono što sam radio u srdžbi'',
''Ono što sam prigovarao roditeljima iza njihovih leđa''.
Moje iznenađenje sadržajem nije prestajalo.
Često je bilo više kartica nego što sam očekivao, a katkada manje nego li sam se nadao. Bio sam zapanjen i zatrpan količinom događaju iz života koji sam živio.
Je li moguće da sam u nekoliko proteklih godina svog života imao vremena popuniti svaku od ovih tisuća ili čak milijuna kartica?
Međutim, svaka karta je potvrđivala da jesam.
Svaka je bila ispisana mojim vlastitim rukopisom.
Kada sam izvukao ladicu s natpisom ''TV emisije koje sam gledao'',
primjetio sam da je ta ladica bila pretrpana gusto naguranim karticama
i činila se beskrajno duga. Zatvorio sam je posramljen, ne toliko
zbog kvalitete emisija koje sam gledao, već zbog toliko uzalud potrošenog vremena.
Kada sam došao do natpisa ''Požudne maštarije'', smrznuo sam se.
Zavirio sam u nju jedva je odškrinuvši, bez želje da vidim koliko je duga
i izvukao jednu od kartica. Zgrozio sam se vidjevši detaljnost kartice i smučilo mi se kad sam shvatio da su i takvi trenuci zapisani.
Obuzeo me gotovo životinjski bijes. Svijest mi je obuzela samo jedna misao:
Nitko ne smije vidjeti ove kartice! Nitko ne smije vidjeti ovu sobu!
Moram je uništiti! U ludilu sam istrgnuo tu ladicu.
Sada nije važna njezina veličina. Morao sam je isprazniti i spaliti kartice!
Ali kada sam htio istresti kartice, nijedna nije mogla ispasti van.
Očajno, izvukao sam jednu karticu i pokušao je poderati,
no shvatio sam da ne mogu, jer je bila tvrđa od čelika.
Poražen i potpuno bespomoćan, vratio sam ladicu na njezino mjesto.
Čela naslonjenog na zid ispustio sam dug, samosažaljiv uzdah.
I, tada sam ga ugledao. Naslov ''Ljudi za koje sam molio''.
Ručka na toj ladici bila je sjajnija nego na ostalima, možda nikada upotrebljavana. Povukao sam je i mala ladica, duga jedva desetak centimetara ostala mi je u ruci,
a u njoj tek nekoliko kartica.
Tada sam zaplakao, jecajima tako dubokim da su me boljeli i cijeloga me potresali. Pao sam na koljena i plakao, od stida, golemog stida zbog svega ovoga. Police su se vrtjele oko mene, u mojim suznim očima. Nitko nikad, nikad, ne smije saznati o ovoj sobi! Moram je zaključati i sakriti ključ!
Ali kada sam obrisao suze, vidio sam Njega.
Ali ne! Ne On! Ne ovdje! Bilo tko, samo ne Isus!
Bespomoćno sam gledao kako otvara ladice i čita sadržaj.
Nisam mogao podnijeti da vidim njegovu reakciju na sve ono što je ovdje pisalo.
U pojedinim trenucima mogao sam vidjeti njegovo lice.
Vidio sam tugu, dublju nego što je moja vlastita.
Izgledalo je kao da ga nešto vodi baš do najgorih ladica –
zašto je morao pročitati baš svaku?
Konačno, okrenuo se i pogledao me s drugog kraja sobe,
sa dubokom tugom u očima. Spustio sam glavu, pokrio lice rukama
i ponovno gorko zaplakao. Došao je do mene i zagrlio me.
Mogao je reći toliko toga, ali nije rekao niti riječi. Samo je zaplakao sa mnom.
Tada je otišao natrag prema zidu.
Počevši od početka sobe, uzimao je jednu po jednu ladicu i na svakoj kartici ispisao svoje ime preko mojega.
''Ne!'', povikao sam i pokušao istrgnuti karticu iz njegove ruke.
Njegovo ime ne smije biti na ovim karticama!
Ali bilo je tamo, ispisano crvenom, bogato crvenom, tako tamnom, tako živom...
Isusovo ime, krvlju Njegovom ispisano, pokrilo je moje.
Nježno mi je uzeo karticu. Tužno se nasmješio i nastavio s poslom.
Nikada neću shvatiti kako je to uspio tako brzo dovršiti, ali uskoro je zatvorio i posljednju ladicu s ispravljenim karticama i vratio se k meni.
Prebacio mi je ruku preko ramena i rekao:''Svršeno je.''
Ustao sam i On me izveo iz sobe. Nije bilo ključa na tim vratima.
Trebalo je ispisati još kartica.
''Sve mogu u Kristu, koji me jača.'' – Fil.4,13
Post je objavljen 19.11.2008. u 20:59 sati.