Ne mogu se fokusirati na jednu stvar, na bilo što. U glavi mi je tako nekako sve sjebano. Što mi je?
Sjećanja, emocije, ljubav, mržnja. Sve što stvara jednu osobu. Zašto je tako? Toliko je razloga, toliko je stvari koje jednostavno vuku dolje, da potonem, da ne dišem da ne pokušavam disati.
Oprosti što voljeti me boli ponekad, oprosti što voljeti te boli mene ponekad.
Oprosti, jer nikada neću dokazati, reći ili išta učiniti da svoju ljubav prema tebi pokažem u potpunosti. Prilika, vrijeme, život. Ništa nije na mojoj strani. Možda jednom odeš zauvijek. I izgubim tvoje prstiće zadnji puta iz svoje šake pa ostanem sam poput nasukanog broda u moru boli i teških, tužnih emocija. Možda me ubije vrijeme, možda bol a možda jednostavno moja volja za životom. Možda i ti, uvijek me progoni tvoja slika noću kada lijem suze i želim te nazvati, reći ti volim te i otrčati do tebe, da trčati, letjeti samo da te vidim, u tvojim očima sebe, opet pored sebe... imati tebe. Nikada dovoljno, nikada i kada sam mislio da mogu živjeti opet sam shvatio da ne mogu, jer ne funkcioniram kada nisi tu. Anđel si, najbolji, najdraži. Uvijek sam u tebi vidio više, uvijek si bila ona prava za mene iako možda to nisam nikada pokazao, možda sam rijetko rekao. No ne mogu više, rekao bi svima da te volim, rekao bi oblacima da na nebu ti napišu da te volim kada ne mogu do tebe da ti kažem, volio bih da umrem, budem duša koja je uvijek uz tebe. Pa makar me i ne vidjela volio bih da mogu biti tvoj anđeo čuvar, brisati tvoje suze svojom netjelesnom rukom, ljubiti tvoje usne svojim mrtvim netjelesnim usnama i imati te uvijek, iako samo duhovno.
Moja duša se je slomila i nekako se ne mogu oporaviti. Sve ovo što radim i kako živim pokušaj je bježanja od toga. Ne izlazim , ne pijem ne radim ništa. Dobro pijem za kompom al ono...
Where are you now, my love, my sweet one...
Da... Gdje si...
Možda tako blizu meni barem u mislima, srcem, nije bitno što nisi tijelom. Volio bih da si tu, da te mogu zagrliti. Oči mi suze, nemam snage. Ljubav, život, bol, tuga, sreća...
Sve je to tako nekako naporno i čini me umornim. Živjeti, postojati, disati...
Čuo sam dok sam jeo na vijestima nešto o srbima i ova kriza koja nam je došla u zemlju. Polako imam osjećaj da ću uskoro držati pušku u ruci i ići u rat. I ne samo srbi i mi nego cijeli prokleti svijet.
Možda, nažalost jako je moguće. Znamo povijesti, isto se dogodilo prije prvog i prije drugog rata. I što, ljudi su to riješili tako da su se riješili ljudi. Manje ljudi, manje potrošnje.
Nadam se da će barem jednom u povijesti netko biti pametan, da će netko naći izlaz iz svega.
Volio bih s svojom curom mirno šetati šumicom, livadom ili kampirati uz potok, jezero.
Bez straha da će me netko ubiti. Volio bih gledati u plavo nebo i gubiti se u njemu, u tišini.
Ne gledati kako poprima boju vatre koja se odbija od zemlje u njega. Ne kako avioni lete i nose smrt tisućama ljudi, djeci bez roditelja i roditeljima bez djece. Zar ne shvaćaju, novac nije sve.
Kraj svijeta nije nešto što će donijeti bog, možda bi jednom donijela priroda no donijet će čovjek zloupotrebljavajući najveću silu na svijetu, svoju pravu majku. Prirodu.
Jednog dana više neće biti guste zelene šume. Jednog dana neće biti lijepe bistre vode, obojit će je krv i ulje, benzin. Zagadit će je metal, ljudi. Sve što su stvorili.
Jednom više neće ptice letjeti nebom, nebo će gorjeti isto kao i zemlja. Život će nestati, sve će umrijeti. Svi ćemo se izgubiti a samo zato jer nismo mogli biti prijatelji, svi se voljeti, svi sve dijeliti.
Volio bih da kada zaklopim oči mogu otići nekuda i biti tamo zauvijek. Sakrio bi se u srce osobe koja me voli i bio tamo. Znam da me nitko ne bi povrijedio tamo i znam da bi moj svijet uvijek bio lijep i topao. Kao i ona, kao i naša ljubav. Mrzim te, mrzim te. Tko god bio, ako jesi, ako postojiš, ako si bog.
Mrzim te. Ti si zao bog. Ako postoji bog, on sve ovo gleda. Kao dobar film s tužnim završetkom ali možda je toliko izopačen pa mu je završetak smiješan?
World falling down.
I ja s njim. Gubim se, ne mogu više. Trudim se. Ne uspijevam. Depresija ili ?
Ne znam, nekada sam znao. Nekada sam bio.. ja...
Volio bih da se ne probudim dok ne dođe dan kada mogu biti s njom. Volio bih da ne starim i da budem uvijek mlad. Volio bih da sam dijete i da ništa ne razumijem. Volio bih da me nitko ne vidi.
Da nikoga ne volim i ništa ne osjetim. Volio bih ne postojati ne biti čovjek.
No ja to jesam i moram biti tako da. Volim te što me voliš i volim te voljeti.
Volio bih da mogu reći nešto bolje, volio bih da mogu pokazati nešto bolje ali to je sve što mogu, jer ne mogu opisati ovo što osjetim u sebi. Volim, obožavam. Ispunjava me iako sam nekako mrtav iznutra iako sam nekako prazan unutar sebe.
Volim i voljet ću. Ako ikada odem od tebe, a možda ću morati.
Uvijek ćeš biti sa mnom u srcu. Uvijek ću te držati blizu sebe i uvijek, dok ne umrem ću te voljeti.
Umiranje nije način da se pokaže ljubav ali umrijeti s ljubavlju u srcu je.
If you ever leave me again
Please cut me deep
Let me die and forever sleep.
Post je objavljen 19.11.2008. u 20:18 sati.