Nekad, prije puno, puno godina, naši su djedovi i bake svojoj djeci a roditeljima našim – barem jednom godišnje slali list. A u listu se tom starinskim, kitnjastim rukopisom slikovito opisivao životni ciklus njihova mjesta: zimi se isticao veliki snijeg, koji je zatrpao puteve, zečevi koji su oglodali stabla mladih šljiva u susjedovu voćnjaku, djetlići koji iz obližnje šume svakodnevno dolaze po svoj komadić slanine na prozoru, ledene šare, nalik na predratne bosanske sagove, na staklu i svakako kokice koje dosta slabo nesu jaja. U proljeće su djedovi i bake sa zgražanjem gledali svoj vrt: vrte, zaboga, pa gdje si bio?! Kako to izgledaš?! Zar te nije stid?! I tako dalje. Naime, kad bi se snijeg posve rastopio, na vlažnoj bi zemlji ostali zgužvani omoti od čokolade, napola raspadnuti opušci jeftinih cigareta, deformirane plastične boce, komadi dnevnih novina, prozirni ulošci za kemijske olovke, iskrivljeni čavli, grančice nekoga egzotičnoga grma, ljuske od jaja, koštice od trešanja, poderane autobusne karte i još mnogo neočekivanih stvari. Djed i baka pisali su svojoj djeci i unucima da vrt izgleda kao da se vratio iz nekakve žestoke skitnje te da ga za lijepa vremena valja urediti, počešljati, razrahlati, zaprašiti sjemenjem salate, mrkve, peršina i krastavca. Valja mu, kao što kaže ruski pjesnik Sergej Jesenjin, napraviti “zelenu frizuru”. I onda bi djed i baka podrobno opisivali kako napreduje oblikovanje te “zelene frizure”. Ljeti je pak bilo nepodnošljivo vruće i djedovi i bake nisu imali snage za opisivanje krajolika, nego su slali samo rođendanske čestitke. No, zato su u jesen njihovi listovi bili dugački, puni mudrih savjeta, ponekad i recepata za spravljanje zimnice, dok su se u opise dosadne kiše nezaustavljivo upletala slatka sjećanja na prohujalu mladost, na crno-bijele filmove u mjesnome kinu i miris nagorjele kore od jabuke, koja se navečer stavljala na rub štednjaka “da kuća ljepše miriši”. Listove su u našemu djetinjstvu nosili listonoše. Listovi su bili listovi papira, nešto poput lišća na drvetu s kojih su botaničari-amateri čitali osnovne podatke o biljci – ime, prezime, godinu rođenja, zdravstveno stanje i namjenu. Upravo lišće na drveću nadahnulo je pučke kovače riječi da iz slike zelenoga lista stvore pojam knjige, libra. Asocijacija je vjerojatno potekla iz pojave fotosinteze i isparavanja, kao osnovnih procesa na zelenoj površini biljke. Knjige pak iliti libri fotosintezu i isparavanje realiziraju izvan svojega terena – na površini svojih korisnika. I to je, vele, znanstvenici, najznačajniji biološko-kemijski proces na Zemlji, jer o preobrazbi Sunčeve energije u kemijsku ovisi cjelokupni život na našoj planeti.
Neke biljke u svojemu lišću drže tekstilna vlakna, koja se iskorištavaju za proizvodnju korisnih materijala. Najpoznatije su sljedeće vrste vlakana:
1) manila-vlakna, koja se dobivaju od biljke zvane musa textilis, i to od dijelova lišća nalik na stablo. Iz ovih vlakana rade se šalovi i šeširi;
2) novozelandski lan, proizvod od kopljastoga lišća jedne mjesne biljke, nastao močenjem u vodi ili kuhanjem pet sati u sapunici. Krajnji rezultat jest zanimljivo vlakno slično lanu;
3) agava-vlakna, koja se dobivaju iz lišća raznih vrsta agava. Ovo je vrlo zahvalna sirovina za izradu ribarskih mreža i svih vrsta užadi;
4) ananas-vlakna, dobivena iz lišća biljke ananas. Iz njih se rade konopci i razne vrste prediva, te
5) rafija, čije lišće ima tanku pokožicu koja se može oljuštiti. Vlakna rafije koriste se za izradu šešira, cipela i torbica.
Postoje još neka vlakna što se dobivaju iz lišća. Od esparto-trave, na primjer, proizvodi se tkanina za zamatanje. Pijasava daje vlakna za izradu četki, a posidonija je prirodno vlakno dobiveno iz mulja s morskoga dna. Upotrebljava se kao materijal za izolaciju.
Padanje lišća u jesen simbolički se vezuje uz starost, nestajanje fizičkoga bića. Pamćenje lišća, međutim, prelazi u listove i ciklus kreće ispočetka.
List ima svoje mjesto i na igraćim kartama, onima što se zovu mađarske. Čovjek bi u svezi s time nehotice pomislio na zabavu, slučaj, traćenje vremena, no mađarske karte znaju biti itekako zahtjevne. Recimo, dečko i dama lista potpuno su personalizirani, imaju ime i prezime. Dečko se zove Fürst Walter, a dama Rudenz Ulrich. Listove sedmica i osmica prezentiraju krajolike koje je svatko od nas već jednom vidio. Na sedmici je naslikana kuća (ili hram) na planinskome području, a osmica prikazuje obale rijeke (ili mora) koje u daljini podupiru snažna brda. Neki su u ovakvim krajolicima za vrijeme socijalizma provodili ljetne praznike, a neki su ih susretali u popularnim novinskim kvizovima kao jedno od pitanja (“Biste li u ovakvome okruženju proveli svoj godišnji odmor?”). Naposljetku, tu je i još jedna karta u boji lista: as. Na njoj je prikazan mladić koji za vrijeme obilate berbe grožđa pije mošt. S njegove lijeve strane piše Ösz. Riječ je svakako o zdravome muškarcu, jer sok od svježega grožđa, iako bogat vitaminima, ne smiju piti ljudi koji boluju od šećerne bolesti i bolesti probavnoga sustava.
Mađarske karte u boji lista pripovijedaju priču o švicarskome nacionalnome junaku Wilhelmu Tellu. Fürst Walter i Rudenz Ulrich likovi su drame Wilhelm Tell Friedricha Schillera, odnosno opere Gioachina Rossinija. A Walter Fürst je i njemački slikar, čije se ulje na platnu pod naslovom Venice može relativno povoljno nabaviti na internetskoj aukciji slika.
List je i morska riba koštunjača iz reda plosnatica. Ima nesimetrično ovalno tijelo, lijevim bokom leži na muljevitome dnu, a na gornjem desnom boku su oči. Boju mijenja prema boji podloge.
List je i prezime dvojice znamenitih Nijemaca – Friedricha, ekonomista, i Wilhelma, general-feldmaršala koji je zapovijedao nacističkim postrojbama na Balkanu i jugoistoku Europe.
List, odnosno The List, jedan je od poznatijih internetskih servisa za pretraživanje podataka.
Među listove spada i Ferencz Liszt, mađarsko-njemački pijanist i skladatelj.
Post je objavljen 18.11.2008. u 23:01 sati.