Pregled posta

Miguel de Cervantes Saavedra: Don Quijote

O piscu:

Rođen je 1547. u mjestu Alcalá de Henares. Nakon školovanja u Madridu odlazi u vojnu službi i sudjeluje u velikoj pomorskoj bitki u kojoj je udružena europska flota pobijedila Turke. Tom prilikom je bio ranjen i dijelom ostao invalid.

Na povratku iz ratnih pohoda zarobljavaju ga berberski gusari i pet godina ga drže zatočena u Alžiru odakle pokušava bježati u više navrata.

Konačno je u 33. godini života otkupljen i vraća se u Španjolsku. Kako nije mogao živjeti od pisanja, putovao je po Španjolskoj i najprije je bio opskrbljivač kraljevske flote, a kasnije utjerivač poreza. Dva puta je zatvaran u Sevilli zbog mutnih novčanih transakcija, a jednom mu je u Valladolidu suđeno zbog sudjelovanja u ubojstvu.

Nije imao obitelj nego samo jednu nezakonitu kćer i neuspjeli brak od nekoliko mjeseci s bogatom devetnaestogodišnjom nasljednicom. Iako je postao slavan već nakon objavljivanja prvog dijela 'Don Quijotea' 1605. godine, nikad nije zaradio neki veći novac te je živio na rubu siromaštva.

Godinu dana prije smrti objavio je i drugi dio 'Don Quijotea', a umro je 1616. godine, iste godine kada i Shakespeare i Michelangelo. Najpoznatija djela su mu, pored 'Don Quijotea', još i zbirka 'Uzorite novele', roman 'Galatea' i spjev 'Putovanje na Parnas'.

Sancho Panza:

On je Don Quijotova potpuna suprotnost, kako duhom, tako i tijelom. Onaj visok i mršav, ovaj nizak i debeo. Primjer jednostavnog čovjeka iz naroda koji je naučen poštovati autoritete, ali ne i razmišljati o visokim temama. Zdrave je i bistre pameti i kad treba lukav, iako ne baš i obrazovan i načitan. Svjestan je Don Quijoteova ludila, ali ga svejedno nikad ne napušta u nevolji jer su mu važniji osjećaji odanosti i prijateljstva nego vlastita korist. Voli dobro pojesti i popiti i općenito uživati u životu.

Njihov odnos se može najbolje sagledati u dijalogu nakon neuspjelog napada na vjetrenjače:

- Bože, pomozi! - reče Sancho. - Zar ja vama, gospodaru, nisam govorio, da dobro pazite što činite, jer to su vjetrenjače koje se na vjetru vrte, a tko ne vidi što su, valjda mu se i samom u glavi vrti.

- Šuti, prijatelju Sancho - odgovori Don Quijote - jer bojni su poslovi, više nego ikoji, izvrgnuti neprestanoj mijeni; pogotovo, jer ja mislim, a i istina je, da je onaj mudrac Frestón, koji mi je oteo sobu i knjige, pretvorio te gorostase u vjetrenjače, samo da mi ugrabi slavu pobjede: toliko mi je on neprijatelj; ali na koncu, slabo će mu vrijediti čarolije protiv mojega valjanog mača.

Don Quijote:

Čovjek dobre i blage ćudi, bilo kao Alonso Quijano, bilo kao Don Quijote, koji, međutim, ne vidi razliku između onoga što se govori i piše, i stvarnog, osjetilnog života. Uvjeren je u svoju istinu o svijetu i stvarima i ni sto očitih dokaza ne mogu ga uvjeriti u suprotno. Taj učinak je imala tek blizina smrti kad se osvijestio i uvidio u kakvoj je ludosti živio. I svojim likom simbolički izražava tu odvojenost od stvarnosti: visok je i mršav, ne mari puno za osjetilnu ugodu, a svojim mislima i govorom je stalno u oblacima i 'visinama duha'.

Sadržaj:

U španjolskoj pokrajini Manchi živio je siromašni plemić koji se zvao Quijada ili Quesada. Živio je skromnim životom s još troje ukućana, imao oko pedeset godina i strastveno je uživao čitati viteške romane. Ti romani su bili posve besmisleni i puni gluparija, no on se u njih toliko uživljavao da mu se poremetila pamet te nije više shvaćao da se radi o izmišljotinama i glupostima. Dapače, odlučio je i sam postati vitez lutalica i posvetiti svoj život junačkoj borbi protiv zla, nepravde, nereda i svega onoga što je čast i dužnost pravog viteza.

Uzeo je davno odbačenu, pljesnivu i zahrđalu opremu svojih pradjedova, očistio je i, primijetivši da nedostaje viteški šljem s vizirom, izradi ga od ljepenke i stavi na glavu. Imao je samo jednog neuhranjenog konja koji je bio sama kost i koža, no svejedno mu je, u viteškoj tradiciji, nadjenuo zvučno ime Rocinante.

Sebi je pak nadjenuo svečano i uzvišeno ime kakvo i priliči slavnom vitezu: Don Quijote od Manche, kako bi i time pronio slavu svoje domovine. Kako je svaki vitez trebao imati i svoju plemenitu damu u čije ime bi činio junačka djela i za čiju čast bi se borio, tako je i on odabrao jednu seljačku djevojku iz susjednog sela i prozvao je Dulcinejom od Tobosa iako se zapravo zvala Aldonza Lorenzo.

Potom je po najvećoj vrućini krenuo u lutanje i najprije naišao na jednu krčmu koja mu se pričinila kao dvorac s kulama i pokretnim mostom. Ispred krčme su bile dvije prostitutke koje su mu izgledale kao dvorske dame, krčmara je smatrao kaštelanom, zapovjednikom tvrđave, a svinjara dvorskim muzičarom. Krčmara je zamolio da ga po tradicionalnom obredu proglasi vitezom, što ovaj i učini kako bi ga se što prije otarasio.

Već istog dana dobio je i prve batine, i to od trgovaca koje je neuspješno pokušao napasti misleći da su zli vitezovi. Izubijana ga je pronašao jedan susjed i odveo u selo. Dok je ležao, za vrijeme oporavka, njegova gazdarica, seoski župnik i brijač shvate da je poludio od čitanja te odluče spaliti njegove 'najopasnije' knjige, a sobu u kojoj je čitao i u kojoj je bila biblioteka zazidaju, govoreći mu da je to djelo zlog čarobnjaka.

Time su ga nesvjesno još dublje gurnuli u ludilo jer je on u to i povjerovao, dapače, nije se zbog toga ni najmanje iznenadio. Kad se posve oporavio, odlučio je rasprodati većinu svog imanja i otići u nova lutanja, a pritom je i svog susjeda, dobroćudnog i priprostog seljaka Sancha Panzu, nagovorio da pođe s njim kao štitonoša, obećavši mu da će ga zauzvrat imenovati guvernerom jednog otoka.

Prva velika pustolovina bila je kad su našli na polje s vjetrenjačama. Don Quijote je u njima vidio divove koji mašu rukama te ih napao kopljem. Kad se jureći približio jednoj vjetrenjači, njena krila ga udare i obore s konja. Za njim stiže i Sancho uvjeravajući ga da su to vjetrenjače, a ne divovi, ali mu Don Quijote uzvrati da sada jesu vjetrenjače, ali da su prije bili divovi, samo što ih je zli čarobnjak, njegov stari neprijatelj, pretvorio u vjetrenjače.

Nakon toga redaju se i brojne druge pustolovine: jednom je dvojicu redovnika optužio da su razbojnici koji su oteli princezu, drugi put je sam napao dvadesetoricu konjušara i izvukao deblji kraj; jednom je za stada ovaca pomislio da su neprijateljske vojske, navalio je na njih i dok je ubijao ovce, premlate ga pastiri.

Nakon jedne pustolovine sam je sebi nadjenuo ime Vitez Tužna Lika, a kad je sreo jednog brijača, oteo mu je pliticu za brijanje i, misleći da se radi o slavnom Mombrinovom šljemu, stavio je na glavu. U susretu s kolonom okovanih razbojnika koje su stražari vodili na galiju, pomisli da se radi o robovima koje treba osloboditi. Uspije mu osloboditi razbojnike koji onda pobjegnu na sve strane i nastave s razbojstvima.

Potom je neko vrijeme boravio u brdima blizu svog kraja gdje ga je zahvatilo ljubavno ludovanje i uzdisanje za Dulcinejom od Tobosa. U krčmi u koju su se sklonili napravio je veliku štetu probivši mačem mješine s vinom misleći da su neprijatelji, dok ga nisu konačno strpali u kavez i vratili kući. On se opet prividno oporavio i nastavio lutati, putem je pobijedio nepoznatog Viteza od Ogledala, a i Sancho je neko vrijeme 'odrađivao' svoje namjesništvo, ali ne na otoku nego u malom selu Baratariji.

U Barceloni se sukobio s Vitezom od Bijelog Mjeseca koji je zapravo bio Sanson Carrasco, zakupnik imanja iz njegova sela i koji je već prije, kao Vitez od Ogledala, pokušavao pobijediti Don Quijotea. Sve je to bilo smišljeno samo zato da bi ga se, kao poraženog u dvoboju, nekako prisililo da se vrati kući. Kad je Don Quijote u toj borbi bio pobijeđen, Vitez od Bijelog Mjeseca ga je prisilio da se zavjetuje da godinu dana neće ići u pustolovine. Don Quijote je, ne znajući tko je nepoznati vitez, nerado pristao i naposljetku se sa Sanchom vratio u svoje selo.

Odlučio je godinu dana raditi pastirski posao. Kod kuće se, međutim, razbolio, ponajviše zbog tuge što je pobijeđen i što ne može dalje u pustolovine. Dobije groznicu i padne u krevet, a nakon jednog dubokog sna on se probudi posve normalan i svjestan da je cijelo vrijeme bio lud! Prije smrti dozove sve ukućane i prijatelje, sastavi oporuku te se svima ispriča zbog ludosti što ih je bio počinio kao Vitez Tužna Lika.

O djelu:

KNJIŽEVNA VRSTA: Roman,satirički viteški.
TEMA: Pustolovine viteza Don Quijota i perjanika mu Sancha Panze.
MOTIVI: Viteštvo,životi vitezova srednjeg vijeka,njihove osobine i karakter,te opće društveno stanje toga doba.
PROBLEMATIKA: Fiktivni sijet viteštva u kojem Don Quijote vjeruje da živi,te posljedice njegovog djelovanja pod tom zabludom.
MJESTO RADNJE: Španjolska.
VRIJEME RADNJE: 16.stoljeće.
IZVANTEKSTOVNI ODNOSI : Uz glavnu fabulu koja je poznata,

Pisac ovoga djela uvodi dodatnu radnju koja se ne vidi iz glavne, već stoji u njenoj pozadini. Naime, Don Quijotea kroz cijelu radnju potajno, na trenutke, prate njegovi mještani bakalar Sanson Carrasca, župnik, brijač i drugi zabrinuti za njegovo zdravlje i poljuljanu pamet. Skrivajući se uvijek pod drugim lažnim imenima i ulogama, pokušavaju Don Quijotea odvesti kući da tamo ostane i nastavi normalno živjeti. To na kraju i uspjeva bakalar Carrasco.

Osim te skrivene radnje pisac nam često daje uvid u samu ironiju djela, te u to da glavne junake mnogi "vuku za nos"; tj. pretvaraju se da ih cijene i poštuju. Ovi to, naravno, u svojoj zasljepljenosti ne vide.

IDEJA DJELA: Svijet se mijenja, a s njime se trebaju mijenjati i ljudi. Oni koji se ne uspiju prilagoditi neće moći opstati. Dokaz je Don Quijote.

STIL I JEZIK: Prvi dio romana se po svojoj strukturi prilično podudara s viteškim romanom, ali Cervantes u njega unosi stanovite izmjene. Uz pustolovine glavnog lika, on u svoje djelo unosi nekoliko novela, od kojih su, neke više a neke manje u svezi sa tijekom glavne radnje(novela o Kiteriji i Basiliju). On sam objašnjava taj postupak kao način razbijanja jednoličnosti pripovjedanja o samoj dvojici glavnih likova. U tom djelu ima nekih nedosljednosti na koje u drugom djelu upozorava lik Sansona Carrasca. Drugi dio romana ima jedinstvenu strukturu; u njemu nema umetnutih novela. Po obradi građe drugi dio je složeniji i kompaktniji. U prvom dijelu on govori o pisanju romana "Bistri vitez Don Quijote od Manche", a u drugom dijelu o lažnom (Avellenadinom) nastavku romana. Često se pjavljuju latinski izrazi poput "tantum pellis et ossa fuit", poslovice kao što je "nije zlato sve što sja" i citati. Cervantes upotrebljava poredbe(skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez lišća i ploda i tijelo bez duše) i metafore(zatrpati provaliju straha; osvjetliti zbrku smetenosti). Služi se pripovijedanjm, dijalogom i opisivanjem.

KRITIKA DJELA: "Vjerojatno nikada nije opisan tako bogat i neiscrpan roman, koji bi otvorio toliko problema, koji bi nam postavljao toliko zamki i izazova, u kojem bi bilo toliko bistrine i zagonetnosti te nam se uvijek pričinjava da smo na čistini, a nikad zapravo ne znamo na kojoj. U tome i jest Cervantesova veličina, jer nam uvijek nameće nešto drugo, ozbiljnije i šire od onoga što kaže. Njegove riječi, zbivanja, prostori uvijek imaju svoju perspektivu i težinu. Uvijek nas navodi na razmišljanje. Zato Ortega i kaže da Don Quijotea treba čitati unutra, treba čitati misleći. Njegovoj riznici poslovica, narodnih izreka i primjera iz života nema kraja. Zato je njegovo djelo blisko širokom krugu čitatelja. Ovo veliko djelo nikada nijedna epoha nije odbacila. U različitim vremenima sudilo se o njemu različito, ali je svako vrijeme u njegovoj bogatoj riznici nalazilo mnogo toga za sebe. "Don Quijote" je od samog početka bio i ostao živ i kako je vrijeme odmicalo njegova se vrijednost samo povećavala. Poslije "Biblije", "Don Quijote" je doživio najviše prijevoda.

Post je objavljen 18.11.2008. u 19:50 sati.