Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/angelo1

Marketing

NEPOZNATI HEROJI VUKOVARA


Uz 17. obljetnicu vukovarske tragedije: Sjećanja medicinskih sestara

Hrvatski narod, premda je od stoljeća sedmog često doživljavao tragedije u stalnoj borbi "za krst časni i slobodu zlatnu", ima tek nekoliko spomen-dana u kojima se u obliku "sata povijesti" oživljuje sjećanje na neke velike ljude i događaje naše slavne prošlosti. U novijoj pak hrvatskoj povijesti spomen na stradanja hrvatskoga naroda nametnuo je velikosrpski agresor. No, nažalost, poglavito posljednjih godina, postalo je "politički nekorektno" o toj činjenici govoriti u javnosti. Štoviše, u određenim prigodama neki, posebno političari i ini dužnosnici redovito, "kao vrag od tamjana", bježe od izričitog i jasnog navođenja tko je agresor pa i na taj način zakapaju istinu. A tako se zaboravljaju i pokapaju i oni koji su proživjeli ratne strahote. Spomene ih se tek na tren o stanovitoj obljetnici, što u njima budi još veću bol.

Među takvim velikim strahotama koje zavrjeđuju redovit godišnji spomen jest vukovarska tragedija koja je simbol Domovinskog rata i borbe za samostalnu hrvatsku državu. Pad grada Vukovara, istočne hrvatske tvrđave na Dunavu, dogodio se 18. studenoga 1991. Uz mnogo povijesne znakovitosti i vukovarske simbolike, čini mi se ne manje značajnim istaknuti činjenicu da je u katoličkom kalendaru toga dana blagdan Posvete bazilika Sv. Petra i Sv. Pavla u Rimu.

Naime, za Hrvate je davno rečeno da su "narod Sv. Petra", zato što su uvijek bili vjerni čvrstoj vezi s Papom, koja je na poseban način učvršćena u vrijeme kneza Branimira. Znajući to dobro, papa Ivan Pavao II je u propovijedi na Žnjanu u Splitu (4. 10. 1998.) rekao: "Odluka vaših otaca da prihvate katoličku vjeru, vjeru koju su propovijedali i ispovijedali sveti apostoli Petar i Pavao, odigrala je glavnu ulogu u vjerskoj i građanskoj povijesti vaše nacije." Nije stoga nimalo čudno što se na "hrvatska istočna vrata" slila tolika mržnja i silina oružja, jer se njime htjela zadati duboka i smrtna rana hrvatskom duhovnom i nacionalnom "središtu".

Mnogo je poznatih heroja obrane Vukovara. Ali u vukovarske junake spada i mnoštvo bezimenih odnosno u javnosti nepoznatih ljudi, koji su svaki na svoj način jedinstvena vukovarska i hrvatska priča. Među brojnim stradalnicima do posljednjeg trenutka u vukovarskoj bolnici svoj obol dale su medicinske sestre koje su samozatajno i predano radile svoj posao. Nekima od njih pozornost je posvetio Glas Koncila (od 16.11.2008. – cjelovit prilog Vlade Čuture nalazi se na adresi: http://www.glas-koncila.hr/rubrike_izdvojeno.html?news_ID=15409). Nakon pada Vukovara 18. studenoga 1991. mnoge su prošle svoj križni put od samog izlaska do povratka. Među njima je bila i današnja glavna sestra Opće bolnice u Vukovaru AGNEZA ALEKSIJEVIĆ.

Sjećajući se medicinskih sestara i tehničara koji su ubijeni, glavna sestra Aleksijević kaže: "(...) Sanitetskim vozilima JNA odvezeno je 20. studenoga 120 nepokretnih ranjenika u vojni stacionar u Srijemsku Mitrovicu. U bolnici je ostalo 54 ranjenika koji su u Srijemsku Mitrovicu prevezeni 21. studenoga 1991. S njima su dragovoljno ostali: Ana Zdravčević i Jela Tomašević, svećenik Smiljan Berišić, zatim Vesna Belinić, Zorica Ganić.

Od 130 medicinskih sestara, koje su ostale i radile u okupiranom Vukovaru, 98 sestara istjerano je iz Vukovara, a 32 sestre svojevoljno su ostale na okupiranom području. Od 98 sestara umirovljeno je 45, a 3 sestre su u međuvremenu umrle. U Vukovar se vratilo i danas radi u Domu zdravlja i Općoj bolnici 20 sestara. Ostale sestre rade u drugim gradovima ili u inozemstvu", ističe glavna sestra Aleksijević.

Među brojnim vukovarskim stradalnicima koji su živjeli u Vukovaru prije srpske agresije te savjesno i stručno obavljali svoj posao bila je i viša medicinska sestra JASNA ŽANKO koja danas radi na endokrinologiji u bolnici "Sestre milosrdnice" u Zagrebu. Govoreći o svom životu, medicinska sestra Žanko ističe da je rođena u Vukovaru i tamo je normalno živjela do svoje 32. godine. A tada je srpska agresija ubijala Vukovar i život u njemu pa je i ona doživjela svoju životnu tragediju poput brojnih Vukovaraca.

"Grmjelo je sve više i s neba, iz zraka, sa zemlje, grad je bio u plamenu, ali nismo posustajali. Bolnica je postala naš grad, život u njoj je bio organiziran, točno se znalo tko što treba raditi. Vremena da oplakujemo svoje mrtve nismo imali, rijetko tko od nas nije imao i svoju obiteljsku tragediju, da nije izgubio nekoga svoga, makar i školskog prijatelja. Pad našeg grada osjećao se u zraku, i dogodio se. Ušli su i u bolnicu, preživjeli smo noć s njima. Više nisam osjećala ništa, suze nisu mogle na oči, obuzeo me osjećaj praznine i tupila. Negdje u daljini odzvanjao mi je zvuk pjesme: O lijepi moj, divni Vukovare. Odveli su naše ranjenike, a i danas boli taj osjećaj nemoći kad medicinsko osoblje ne može pomoći ranjenima, životno ugroženim ljudima koji trebaju vašu pomoć...

U to vrijeme naše kćeri bile su četvrti i peti razred osnovne škole. Točno na blagdan sv. Franje, 4. listopada, suprug mi je bio ranjen. Dovezen je u bolnicu na intenzivnu skrb. Bio je u jako teškom stanju, skoro pa otpisan. Borili smo se za njegov život i izvukli ga iz mrtvih. Kad je već bolnica bila prepunjena, transportiran je za Zagreb među ostalim ranjenicima 18. rujna 1991. Tako sam ja sam ostala bez djece, bez muža, bez obitelji... Stalno mi se nametalo pitanje: Hoću li ja ikada vidjeti svoju djecu? Ta je želja bila tako snažna da sam ih sanjala, doticala ih u snu. Pitala sam se: Kad ću ih vidjeti i hoću li ih ikada vidjeti? Misli su mi stalno bježale i prvo što bih vidjela to su bila djeca.

Kad je Vukovar pao, ne znam tko je radio popis za izlazak, ali mi koji smo preživjeli tu posljednju noć došli smo nekamo u Hrvatsku. Kad sam došla u Zagreb, prvo što sam učinila, tražila sam svoga muža. Djeca nisu prepoznala svoga oca. On je imao smo 48 kilograma. Bio je strašno mršav i nije sličio onoj osobi od koje smo se mi rastali. Djeca su se uplašila i nisu htjela s njim razgovarati. Zapravo, nisu mogla prihvatiti da je to njihov otac, jer teško ranjavanje ga je promijenilo.

Svi smo živjeli u jednoj hotelskoj sobi. Suprugu je trebalo previjanje. Tada nam je ponovno trebalo učiti se živjeti zajedno i nastaviti život kao obitelj i boriti se jedni za druge, biti podrška jedni drugima. Bili smo dovoljno čvrsti da smo ostali zajedno na okupu. Na mom suprugu od ranjavanja su ostale mnoge posljedice, koje i danas ima. Hvala Bogu, izvukli smo se i koliko-toliko ostali zdrava obitelj.

Teško je zaboraviti, ali ja sam se predala radu i tako sam se izvukla. Tu su bili moja obitelj i vjera koja me održala. Mora se u nešto vjerovati. Normalno da smo se molili, i to zdušno. Čovjeku to najviše pomogne. Svako lijeganje s molitvom i ustajanje s molitvom pomagalo je puno jer je davalo novu snagu, budilo je nadu. Crpla sam snagu u vjeri. Znala sam da će se sve jednog dana to posložiti.

I danas, kad gledam, ima u Hrvatskoj još onoga što je sveto, a drugo je što mediji ili političari ostavljaju takav dojam da je sve crno. Obični, mali ljudi uvijek su isti. Oni vole svoju zemlju i svoju tradiciju. Iznad svega je vjera što je ono stvarno što čovjek mora imati da bi sebe nadograđivao. Važno je da se ne mrzi, nego da je čovjek pomiren sam sa sobom i tek onda može ići dalje. Nemam mržnje ni prema kome, ali ne smijemo ni zaboraviti svoju prošlost", ističe sestra Žanko.

Do posljednjeg dana pada Vukovara među medicinskim osobljem bila je i medicinska sestra BLANKA MASLOV. S posebnim sjećanjem ona govori o ranjenicima od kojih se morala nasilno rastati. "Pamtim lica, ali imena se ne sjećam. Sjećam se Roberta Majića koji je bio izranjen po cijelom tijelu. Kolegica i ja smo ga morale izgurati pod prijetnjom kad je agresorska vojska ušla. On je nestao. Sređivali smo te ranjenike za transport, mobilizirali ih. Jedan mi je rekao: 'Sestro, kako ću doći u Zagreb, jer nemam ni za novine.' Zvao se Tadija. Dala sam novce, a on mi kazao da ćemo se sresti u Zagrebu. Ja sam došla u Zagreb, a Tadija Tadić nikad nije došao..."

Medicinska sestra RUŽICA ĐURIĆ, koja je rođena u Berku 1961, radi u Općoj bolnici Vukovar, gdje je radila i prije rata. "Od početka kolovoza do samog pada Vukovara bila sam sa svojom djecom u bolnici u skloništu. To je bilo lakše nego da su bili odvojeni od mene. I moja su djeca otišla s Crvenim križem, ali su se vratili nazad jer sam željela da budu uza me. Kad je ušla vojska, moja kći je imala naušnicu s križićem. Rekla mi je: 'Skini mi, mama, to jer sam čula da čupaju uši tko ima križić.' Skinula sam joj križić i stavila sebi na lančić, a ona je kroz plač rekla: 'Mama, nemoj stavljati na vrat jer će tebi otkinuti vrat.'

Prigodom ulaska razmišljala sam što će nam učiniti. Odlučila sam stati prva da me ubiju kako ne bih vidjela što se događa s djecom. To je bila moja čvrsta odluka. Čovjek se mora uvijek za nešto držati, imati neke vrijednosti. Muž je bio ranjen i prigodom izlaska s gipsom sjedio je na podu autobusa, jer je bio ranjen 10. studenoga u Vukovaru. Popis ranjenika sastavio je jedan doktor, pisao je tko može ležati, tko može sjediti. Svi smo mislili kako će tko gdje ležati. Bili smo svi naivci. Taj doktor još uvijek radi, pisao je dijagnozu.

Bilo je tamo i nastradalih Srba. Odnosili smo se jednako prema svima. I mene je držala molitva i vjera. Molili smo krunicu svaku večer. Kad sam izišla iz Vukovara, odvela sam muža u bolnicu i odmah sam našla crkvu da se pomolim i da se zahvalim. To je bila srijeda i otada postim sve srijede. Samo se želim zahvaliti Bogu za ono što je učinio za nas", ističe Ružica Đurić.

....................................

PS&NB:
I još jedna važna stvar - ZAPAMTITE VUKOVAR!


Post je objavljen 17.11.2008. u 21:35 sati.