Oblaci su još uvijek iznad nas. Malo je prohladno. Ali sve u svemu – svanuo je bolji dan nego jučer. Kiše nema. I to baš kada moramo krenuti dalje! Pozdravljamo se s Helmuthom i Linnette i zahvaljujemo im na gostoprimstvu. Teško da će neki drugi guesthouse biti na razini njihovog. Za Arimagham imam same riječi hvale. Zašto kod nas na moru nema takvih privatnih smještaja?! Nego se turist osjeća kao da je tu samo da ga se izmuze novac i auf wiedersehen.
Do Pretorije je dug put. Nekih gotovo 500 kilometara. Vozimo preko nezanimljivog Tzaneena i Polokwanea, glavnog grada Limpopa. Cesta ipak prolazi kroz zanimljivu prirodu. Opet se dižemo malo u planine. Pa spuštamo. Sve ima onu pravu zelenu boju. Vrhovi su u oblacima. Stajem da opalim nekoliko fotki.
Negdje na izlasku iz Polokwanea stajemo u McDonaldsu uz cestu da nešto prigrizemo. Zanimljivo je da nam je ovo valjda tek drugi-treći McDonalds na koji smo naišli u Južnoj Africi. Po gradovima ovdje imaju puno kopija McDonaldsa poput Steersa i Wimpyja te Kentucky Fried Chicken na svakom koraku. Kod sva tri lanca brze prehrane hrana je zadovoljavajuća osim u Kentuckyju gdje je pomfrit užas. Na Burger King nismo naišli.
I tako mi pojedemo malo “domaće hrane” i krenemo autom dalje. A na izlasku iz McDonaldsa maše nam tip na obližnjoj benzinskoj pa trube auti na cesti. I nakon 20-tak metara skužimo da vozimo krivom stranom. U jednosmjernoj smo ulici. Cesta je široka, ima četiri trake i mi smo pretpostavili da je prva lijevo naša. Brzo se okrećemo i nastavljamo našom Corsicom na pravoj strani ceste.
U Pretoriju ulazimo u poslijepodnevnim satima. Službeno Južna Afrika ima tri glavna grada: Pretorija je administrativni centar, u Cape Townu se nalazi parlament, a u Bloemfonteinu suci. U Pretoriji su i sve ambasade pa se često kaže da je Pretorija glavni grad JAR-a. Ima 1.65 milijuna stanovnika što se primjećuje po autima kojih ima podosta po gradu. Pretorija je smještena svega 50-tak kilometara sjeverno od Johannesburga i, kako oba grada rastu, pretpostavlja se da će se spojiti u jedan veliki grad kroz sljedećih 15-20 godina. Mi smo smješteni u Hatfieldu, jednoj od sigurnijih četvrti grada. Naš hostel nam ipak ne dopušta da se opustimo. Okružen je visokim zidom s elektrificiranom ogradom. Soba nam ima dvojna vrata od kojih su jedna željezne rešetke.
“Je li sigurno vani ostaviti auto?”, pitamo vlasnicu.
“Relativno sigurno.”, odgovara nam.
'Relativno sigurno' nam nije dovoljno sigurno pa auto parkiramo u hostelskom dvorištu.
Vesna ima frenda ovdje u Pretoriji. Vigor je živio u našoj ulici u Rijeci, ali otišao u Pretoriju kada mu je stari pred sedam godina bio imenovan hrvatskim veleposlanikom u Južnoj Africi. Stari se u međuvremenu vratio u Hrvatsku jer mu je istekao četverogodišnji mandat, a Vigor je ostao u Pretoriju da završi faks. Sam. Navečer dolazi po nas i odlazimo zajedno u Melvyn Park shopping centar. Saznajemo da je ovo treći-četvrti najveći shopping centar u južnoj hemisferi. A ovdje u Južnoj Africi, i to posebice u Pretoriji i Johannesburgu, bijelci žive u shopping centrima jer su gradski centri postali dosta opasni. Shopping centri su bjelačka oaza u gradovima. A Melvyn je zaista ogroman. Ima tu nebrojeno mnogo raznih trgovina, ali ponovno im nedostaju marke (mislim da sam jedino pronašao Diesel i Levi's). Tu su i kafići, restorani, multipleks kina... Večeramo u jednom od restorana.
Prije nego li nas Vigor odbaci u hostel, stajemo na jedno pićence u jednom pubu u istoj četvrti. Malo je pusto jer su dani za izlaske petak i subota. Danas je nedjelja. Zakasnili smo jedan dan.
S Vigorom dogovaramo sutrašnji susret. Obećao nam je pokazati malo Pretoriju.