Marketing
Nešto o onome unutra.
Izgubila sam se.
Pala sam polako na dno osjećaja i misli, negdje između ljubavi i sna
i grcam u nedoumici koja se širi mojim svijetom.
Nije to onaj osjećaj kad znate da prođe,
ili onaj kad znate da se neće vratiti.
Ne.
To je onaj kad ne znate tko ste, kad tražite sebe u drugima,
njega u drugima, prvenstveno.
I kad znate da nećete naći.
Ne želim razumijevanje, uspjeh, osmijeh, sreću.
Ne znam što znam, niti što želim.
Previše je želja da bismo ih sve mogli ispuniti odjednom.
Tako bih htjela, mir, recimo.
Mir u srcu, onaj mir zbog kojeg zaspim bez ijedne suze u oku
i šećem sa sjajem u očima.
To mi fali.
Nemam snage više smijati se, tonem sve dublje svakim osmijehom.
Nemam snage više boriti se, obeshrabrujem se sama.
Za što uopće imam snage?
Ne znam.
Kad biste me pitali tko sam.
Ne biste dobili odgovor.
Čudno je kako ljudi ne znaju tko su, a to ne znaju niti ljudi oko njih, pa ni
oni okolo onih drugih.
Nije to još jedan stih o onome kako sebe tražimo cijeli život, kako sve dolazi prije ili kasnije, kako je samo stvar vremena, prilagodbe itd.
Takvih stvari sam se nagutala dosta, zasad.
Ovdje je riječ o nečem što me guši.
Što izaziva strah u meni, a takvih je stvari dosta.
Ne želim se žaliti, čuvat ću bol koliko treba.
Nekako mi je čast da je tuga izabrala baš mene da čuvam bol.
Mislim da mi ide dobro.
Paradoks, ne?
Ovo je jedino mjesto gdje ostavljam srce već duže vrijeme, napunim baterije
i krenem dalje.
Nažalost, jedno jedino mjesto.
Jer svijet je ionako pun problema
i natovarivati mu moje na leđa je apsolutno besmisleno.
I sad mi je žao što to radim ovdje.
Ali izbjegavam pucanje po šavovima.
Znate na što mislim?
Trebali biste.
Bar je tuga prijatelj svakome.
That's me. Screaming for help. I won't get any, will I?
Dragi moji sve vas pozdravljam i ostavljam beskrajan trag tuge u srcu, ne dajte da ga prenesem na vas, Uživajte u životu.
Barbara.
Post je objavljen 14.11.2008. u 18:47 sati.