te su zime snijegovi zapali
k'o nikad prije
a u njima otisci tvojih stopa
radošću djetinjom utisnuti
u svečana prostranstva ljubljenih polja
(snjegovi davno okopniše
al tvome trku još se nada zemlja onijemila
od čekanja)
tih su proljeća
mirisali jorgovani širokim slavonskim sokakom
kad si s večeri preskakao
ograde komšijskih bašta
i jurišao da osvojiš svijet
s drvenim mačem u ruci
i zrelim trešnjama za uhom
pa zanosom nošen pao i
razderao koljena
slutio si već tada onako djetinje zrelo
da bit će još boli u životu
koje će boljeti mnogo,
mnogo jače
i ožiljcima trajnijim roditi
ljeto je donijelo
jedan plavi pogled skriven pod
pramenom nemirne kose
i spoznaju da ljubav
druguje s besanim noćima
i zvijezdama
unatoč zadirkivanjima
praveći se da ne čuješ smijeh
drugih dječaka
pratio si je uporno i važno svake večeri
do njene kuće
dodirujući joj kao slučajno ruku
i taj put ti se činio najduljim na svijetu
iako je živjela svega pedeset
metara dalje
jeseni si volio zbog
one skrivene tuge u maglovitim jutrima
što su se vukla nad obrisima šume
i mirisa zrelih jabuka u voćnjaku
to je najljepša doba
govorio si
vraćajući se s punim naručjem kestenja
pomislio si
kad bi mi bilo dano da biram
volio bih otići ujesen
kad se zemlja na počinak sprema
u njoj i ja da usnem
povela te jesen
putevima svojim dozrelim
mirisnim
snenim
da spokojan snivaš bijela prostranstva
široke sokake
i slučajne dodire duša
(Miroslavu Margušu, pjesniku-blogeru znanom kao Scorpions,
umjesto ruže na grobu... )
Post je objavljen 10.11.2008. u 15:44 sati.