kada ofarbana crnom navraćam
u odaje mira, koje zrače nepomičnim prostorom,
ostaje mi jedino to, da sjednem, zapalim, pustim,
da slušam ionako izrečeno, divim se veličini,
suzbijem pokoje paranoidalno nesavršenstvo,
i utopim svoj ideal savršenstva u čaši crvenoj,
dam savršenoj kozmogoniji da prodre do želuca
i ostanem nesavršena ja.
ja, koja će se i za koju godinu naći na ulicama,
osunčana, s kojom borom više na licu,
crna u duši, prošetana psom boje bijele kave,
koji će me vući na dugoj uzici, a kojeg ću voljeti,
jer je njegova ljubav bezuvjetna i on će mi se
uvijek smijati, voditi me kroz život, jer očito je
da bez njegovog njuha i ravnog pravca
ja više ovim svijetom ne znam kročiti.
Post je objavljen 09.11.2008. u 22:32 sati.