Dnevnik sretnog mačka tekst je koji je "napisao" moj mačak Panda o meni. Nastao je prije nekoliko godina, a inače je objavljen u zbirci priča Tajni život laponske princeze. Što reći o mačkama, psima, pticama i ostalim životinjama s kojima sam dijelila uži ili širi životni prostor? Da, što reći? Možda to - da sam ih uvijek tretirala kao nekakvi korektiv "ljudskog života", kao bića s vlastitim mišljenjem i "poetikom". Da sam uvijek imala visoko mišljenje o njima, pa čak i u situacijama kad mi se činilo da se smiju nekim mojim postupcima i idejama.
"Pandin" tekst mogao je biti i moj tekst o Pandi. Ali nije.
DNEVNIK SRETNOG MAČKA
Odmah ću reći da su datumi besmisleni. Jer, brojevi ne govore ništa. Oni čuvaju neka sjećanja, energiju i signale, ali to sigurno nema veze s mojim načinom života i snovima. Ja sam mačak, zovem se Panda i mislim da ni na koji način ne oblikujem stvarnost, pa stoga nemam niti potrebu pronicati u tajne brojeva. Za mene u vremenu i prostoru tek pada kiša. I sam sam kod kuće. Dakako, nije to ništa strašno. Znao sam mačke koji su živjeli u stanovima s puno nestašne djece, u garažama koje su izvana njušili psi, ili pak po podrumima u koje su razni veseljaci odlazili krišom piti. Mene barem nitko ne ugrožava, imam svoj mir, mogu maštati i posvećivati se stvarima za koje druge životinje niti ne slute da postoje. Ta ugoda postojanja toliko je moćna da često imam dojam kako ne pripadam ovome svijetu, već da jedem i spavam u dobro sročenoj bajci, u kućici od medenjaka u koju se nitko ne usudi ući jer je nestvarna poput fatamorgane. Da sam mačak u čizmama koji svoju gazdaricu pretvara u markizu.
Sav život odigrava se vani, s druge strane barijere, i ja samo bilježim treperenja tog drugog postojanja. Slušam kako susjedi užurbano trčkaraju gore-dolje stubištem, lupaju nekim teškim predmetima i dovikuju se:
- U podrum je prodrla voda!
- Jeste li obavijestili sve susjede da dođu dolje? Moramo smjesta očistiti ovo što se napravilo! Inače će nam ostati smrad! Blato!
- Irena nije kod kuće. Evo, sad smo zvonili, nitko se ne javlja.
- Ah da, vjerojatno je otišla na neku promociju. Cijeli gornji kat miriše na njen parfem… Na Divu…
Sjedio sam na prozorskoj dasci i gledao van. Osim te kiše koja je, eto, prodirala negdje dolje u kuću, nije se zbivalo ništa. Tek su u dvorištu kuće preko puta ulice isplivale patke. Posve neočekivano napravilo im se jezero i one su se veselo zaletavale prema metalnoj ogradi, zatim su sjedale na vodenu struju koja se stvarala iz ulične kanalizacije i uživale, smješeći se svakoj novoj kapljici koja je dolazila s neba. Ovo – da su se patke smiješile od zadovoljstva – htio sam zabilježiti u dnevnik koji sam posve spontano počeo voditi na komadiću papira, ali mi je palo na pamet da će taj papirić, možda omot od bombona ili račun iz dućana, na kraju završiti u smeću, jer nema neko svoje mjesto u prostoru, uvjerljive predšasnike i moguće nastavljače. Nema druge papire, koji bi ga štitili od nestanka. Nije dio nikakvoga teksta. Stoga sam se popeo na jednu od polica s gazdaričinim knjigama i bilježnicama, uzeo rokovnik i otvorio ga na stranici gdje je već postojao nekakav dnevnik, bilježenja o prolaznosti, poruke i slično. Otvorio sam stranicu u kojoj je bio ovakav zapis:
“Ponovno snijeg, hladnoća. Nekoć mi je ovakav ugođaj pričinjao veliko zadovoljstvo, jer snijeg se osjećao samo u sobi, kao odraz dijeljenja tamnih mrlja na pločicama starinske kaljeve peći…”
Hm, dok sam sjedio na prozoru i gledao van – nisam primijetio nikakav snijeg. Ni danas ni jučer. Ali, to je valjda pjesnički rečeno: te tamne krpe snijega na svijetlim pločicama sobne peći mogu biti i ptice i misli, sve što se kreće i što može napraviti odraz u oku promatrača. Pravi snijeg nije optička varka ili smicalica, on nije priviđenje ili šala, nego stvarna pojava i od njega je sve bijelo. A snijega ovdje nema, ponajmanje na pločicama peći. Jer, to bi značilo da je voda iz podruma došla do našega stana. Snijeg, naime, nastaje sublimacijom vodene pare i onaj dražestan oblik pahuljica dobiva zahvaljujući prevlaci od vode, koja lijepi trokute, prizme i zvjezdice u jednu cjelinu. Doduše, snijega ima i u kolaču. Taj snijeg je sladak i dobiva se miješanjem bjelanjaka i šećera. Možda je u pitanju… Skočio sam na pod i otišao pogledati iza peći. Možda se tamo nešto krije. Ali ne, tamo nije bilo ničega; tek-dvije tri trošne paukove mreže. Gurnuo sam prednje šape u meko pletivo. Ništa. Dalje, u dubini, bio je mrak. Zagledao sam se u tamnu podlogu i nisam vidio ništa. Mogao sam jedino maštati. Kao Daniil Harms, koji je otkrio sljedeće:
“Bolje uspijevaju umjetnička djela koja prikazuju negativne strane ljudske prirode. Isto tako bolje uspijevaju djela započeta neutralnom ili čak lošom riječju.
Brojevi u svome silaženju ne završavaju nulom. Međutim, sustav negativnih količina izmišljen je sustav. Namjeravao sam stvoriti brojeve manje od nule – Cisfinitum. Ali, to bi bilo pogrešno. Nula sadrži nama nepoznate brojeve. Možda bi bilo pravilno te brojeve držati nekim nultim kategorijama? Tako bi brojevi u svome silaženju dobili ovakav oblik:
3 – kategorija III.
2 – kategorija II.
1 – kategorija I.
0 – kategorija 0
kategorija dviju 0
kategorija triju 0
kategorija četiriju nula, itd.
Predlažem da se nula koja stvara neke kategorije nazove nula i ne prikazuje kao izdužena kružnica, nego kao precizan krug.”
Ništa je trenutak žrtvovanja kukuruza bacanjem u rijeku, kažu Maye. Ritual nakon kojega uskrsava i pojavi se na nebu kao sunce.
Bitno je da snijega nije bilo u prirodnom obliku. Da je bila voda, pao bih u nju. A to si nikako ne bih želio priuštiti. Zato sam odlučio začepiti mjesto iz kojega se javlja Ništa. Uzeo sam Dnevnik Dragojle Jarnević, golemu knjigu koja je zatrpala, kako sam čuo, cijelo XIX. stoljeće. Žao mi je što ovo izdanje nemamo u više primjeraka, jer bih njime mogao zagraditi pola sobe. Zapravo, zagradio bih ulaz u sobu. Time bih odvratio dotok nejasnih glasova iz donjih voda i osigurao si potreban mir. Na policama se nalaze samo tanke knjige, pretežito zelene i smeđe. Ima i jedna crvena, debela, ali nju ne smijem dirati zato što je uperena protiv mene. Jednom sam, naime, lovio noćnoga leptira i u trenutku kad sam pomislio da ga mogu zagristi u letu, letjelica se neočekivano spustila na tu debelu crvenu knjigu, očito s nakanom da potone u listove, a ja sam to shvatio i nisam mu dopustio da se izgubi u gusto naslaganim recima. Zamahnuo sam štapom, pokupio leptira i uzeo ga na vrh oštroga nokta, no knjiga je u tom trenutku izgubila ravnotežu i srušila se na pod. Taj dan su nam u gostima bila dva jezikoslovca iz Mađarske. Jedan od njih, kao za vraga, napisao je tu debelu crvenu knjigu. U prvi mah su se, kad je knjiga opala, nasmijali, rekli su, eh, kako hrvatske mačke vole čitati učene knjige i čak su pohvalili gazdaricu što ima tako pametnoga mačka. Međutim, kad je zazvonio telefon i Irena potrčala u predsoblje javiti se, autor crvene knjige naglo se uozbiljio i šapnuo svome kolegi da je cijelo vrijeme razmišljao o tome kako Irena zapravo gomila nekakvi lažni život. Tobože, mnoštvo knjiga koje predstavlja tuđe životne priče, slike gradova, tajne sastanke, vremenske neprilike, čuda u prirodi, plodove mora, mirise voća, sjećanja i razmišljanja.
- Možda stvarnost niti ne postoji – nasmijao se onaj drugi. – Možda smo doista samo citati iz nečijega teksta…
- Ah, postmodernistička kula babilonska – rekao je onaj prvi, koji je napisao crvenu knjigu. – Neke stvari ipak postoje izvan tekstova. Recimo, mačak, ta nesretna životinja što je srušila moju knjigu, projekcija je muškarca. On je, vidiš, gazda u kući. Apsolutni vladar ovoga lažnoga svijeta, čuvar tuđih priča. I ona mu sigurno tepa, govori “mišiću moj”, i donosi najbolje komade mesa iz samoposluživanja, slika ga za nekakvi obiteljski album i predstavlja gostima kao svoj životni izbor… Kaže: ovo je moj mačak, frajer u najboljim godinama…
Kad se Irena nakon obavljenog telefonskog razgovora vratila u sobu s nekakvim mirišljavim pićem na pladnju, htio sam joj reći da im ne daje ništa, jer su je upravo ogovarali. Najprije sam prodorno mijauknuo, ali ona me zamolila da prestanem i nastavila je put s pićem prema njima. Što sam mogao učiniti? Ništa. Lagano sam se zakvačio noktom za njenu papuču, no ona se povukla i umalo me udarila nogom po glavi. Brbljavi jezikoslovac me nježno pogladio po leđima i rekao:
- Kakav pametan mačak! Baš razgovaramo Attila i ja: ovo nije obična životinja, jer izgleda preinteligentno za kućnoga ljubimca. Ovaj mačak sigurno piše knjige…
- Da, da – nadovezao se Attila – ovdje ima toliko knjiga da me ne bi čudilo ako je koju napisao i mačak… Što ste rekli, kako se ono zove?
- Panda – prošaptala je gazdarica ponosno.
- Jako lijepo.
- Da, stvarno jako lijepo – potvrdio je i drugi jezikoslovac. – Mačak kao medvjed…
- Kanadski Algonquini nazivaju medvjeda Velikim Ocem – rekao je Attila. – Otuda se, navodno, proširio mit o ženama koje je oteo medvjed i koje onda žive u braku sa svojim otmičarem.
- Panda inače sastavlja kuharicu za mačke – zbunila se Irena i usput podigla noćnoga leptira koji je stradao od udarca teške knjige.
Gosti iz Mađarske su se nasmijali. Međutim, ja sam doista pisao knjigu o specijalitetima za mačke. Mogu navesti neke od njih. Na primjer: Muhe na naglo. Muhe na naglo spravljaju se kao klasične iznutrice. Najprije sitno nasjeckamo luk, zatim se sok od rajčice i ulje stave u posudu koja se poklopi. Namirnice se pirjaju sve dok ne nestane vodenoga soka. Onda se posuda otkrije, stavi na otvorenu vatru i sadržaj prži i miješa dok luk ne dobije boju žutih mačjih očiju. Nakon toga se dodaju muhe i sve se prži i miješa dok materijal potpuno ne omekša. Na kraju se ulije malo slane vode, prokuha i posluži. Ovdje valja reći da muhe nije dobro konzumirati uvečer u velikim količinama, jer često izazivaju neugodne snove: bolest i zle duhove. Simbolika muha kao noćnih slika poveziva je, doduše, s drugom vrstom letjelica, s leptirima, koji potiču ljepše asocijacije, no i oni, leptiri, upućuju na duše umrlih i civilizaciju smrti. Zato iznesene napomene vrijede i za sljedeću poslasticu - sušeni noćni leptir. Recept potonjega jela ide ovako: suhi noćni leptir najprije se namoči. Poslije se kuha u slanoj vodi, a onda pirja na ulju. U međuvremenu se u brašno miješa juha i to zakuha. Kad se ohladi, dodaju se žumanjci i dobro se miješa. U ovu smjesu stavi se snijeg, tučeni kikiriki, krušne mrvice i pirjano povrće. Sve se lagano izmiješa, posoli, popapri i stavi u namazani i posipani oblik te kuha u vodenoj kupelji jedan sat. Kad je kuhano, stavi se na zdjelu, posipa parmezanom i prelije bechamel-umakom. Sušeni noćni leptir s bechamelom lagano je i ukusno jelo. Preporučljivo ga je konzumirati u kišno doba godine. Prema irskoj legendi o Etaini, naime, jednu je božicu, inače suprugu boga Midera, iz ljubomore prva Miderova žena pretvorila u lokvu vode. I iz te lokve ubrzo je izašao crv koji se prometnuo u prelijepoga leptira. Tako je voda ispala plodonosna, a možda su takve sve vode oko i ispod nas. Treba provjeriti. Evo recepta i za jelo koje se zove mravi u mlijeku. Uzme se veći broj mrava, jedno jaje, čaša mlijeka i žlica šećera. Mravi, jaje i šećer tuku se vilicom dok se ne napravi pjena. Potom se ulije vrelo mlijeko. Zatim se šalice namažu maslacem i ulije se smjesa. Sve to stavi se u posudu s vrelom vodom tako da voda dođe do ruba šalice. Posuda se uloži u pećnicu. Nakon dvadeset minuta posuda s pečenim mravima izvuče se van i sadržaj se istrese na tanjur. Mravi su zdrava hrana. U Maroku ih, primjerice, mjesni vračevi daju bolesnicima obuzetim mrtvilom.
Uz te mačje specijalitete mogu se poslužiti mačji jezici i mačje oči, slatki kolačići koji su od mačjega roda posudili samo ime. Recepti za te slastice nalaze se u svakoj boljoj kuharici. Vrijedi pokušati. Ukoliko jela ne postignu zadovoljavajući stupanj jestivosti, kuhar-amater svoje živce može smiriti uz pomoć mačje trave. Latinski naziv je biljke je Valeriana officinalis, a njeni suhi cvjetovi priprave se kao čaj. U korijenu pak ima eteričnih ulja i alfa-metil-piridil ketona, koji je nosilac sedativnoga učinka. Iz toga se vjerojatno radi droga. No, to je već kriminalna tema. Droga, mislim.
Eto, tako sam prekinuo dotok glasova iz podzemlja. Međutim, u sobi je uskoro postalo teško, vlažan zrak ometao mi je koncentraciju i ubrzo sam sklopio oči. A kad biće sklopi oči onda se pojavi neka slika iz mraka. U mome mraku ostao je komadić noćnoga leptira. Bio je to dio krila, koji je dobar za još jedan mačji specijalitet. Recept glasi ovako: leptirova krila se posole, uvaljaju u brašno i poprže na zagrijanome ulju. U posudu se zatim doda mljevena crvena paprika te se sve zalije vodom i pirja dok krila potpuno ne omekšaju. Materijal se potom stavi na zagrijani pladanj, a u umak se umiješaju nasjeckana tvrdo kuhana vrapčja jaja i svježi krastavci. Sve to malo prokuha i onda se prelije preko leptirovih krila. Iz mirisa koji se pritom stvorio neočekivano je izašla gazdarica. Zapravo, najprije je zvonio telefon, onda je Irena uzela slušalicu i počela se smijati. Ne znam što je bilo smiješno. Obično sam ja bio taj koji je izazivao živahnost: kad bi mi se učinilo da previše priča ili da je odveć koncentrirana na goste, došao bih do nje i počeo se maziti. Gurao bih glavu u koljena, škakljao je nakostriješenim repom po leđima i tako joj davao do znanja da je više volim od glasa koji pulsira u telefonskoj žici. Ponekad bih joj skočio i na leđa i čak zarivao oštre pandže u meso, a ona bi prekidala razgovor objašnjavajući da su mačke kao mala djeca: stalno, tobože, nešto traže, jesti, piti, igrati se i slično. U snu koji sam imao nije bilo sugovornika. Čuo sam samo Irenin glas koji se na čudesan način miješao s mojim. Ona je pričala sa mnom, sa svojim sretnim mačkom. Možda se netko drugi na nekom drugome mjestu umiljavao oko nje i tražio da prekine taj smijeh. Ili su neke mačke razgovarale na stubištu, a ljudi im nisu davali mira. Tko zna što je bilo! U svakom slučaju, mislim da ljudi u snu nisu dobar znak. Oni navješćuju neki poremećaj. Srećom pak mačke jako puno spavaju i tako imaju prilike isprati svijest raznim ne-ljudskim slikama. Odnosno, imaju prilike proživjeti sve svoje mačje živote u jednome. Stvarnost je zastrašujuća. Puna glasova. Evo, kad malo razbistrim pogled – vidim cijelu eskadrilu helikoptera, komaraca i mušica, živih strojeva koji bučno režu zrak i tako demonstriraju silu. Vjerojatno su negdje u blizini i bombe: bomba od vanilije, bomba od čokolade, tutti-frutti bomba, bomba s krokantom, proljetna bomba, bomba od lješnjaka i bomba od ribiza. Tako dobivamo rat, a rat je navala vode, kako tumači Mudrost:
Tad će poletjet dobro uperene strijele:
munje iz oblaka padat će na cilj
kao iz nategnuta luka;
iz bojne sprave izlijetat će zrna grada
srdžbom nabijena.
Na njih će voda morska bješnjeti,
i rijeke će ih potapati bez milosti.
Dah Svemoći zapuhat će protiv njih,
izvijat će ih poput vihora…
Ne, ne bih to mogao podnijeti. Zato radije gledam kroz prozor. I evo, na glatkoj površini stakla razaznaje se zabludjeli leptir. Reklo bi se da ga poznajem iz vremena dok je još bio ličinka ispod prozorske daske. Kasnije se to čudo eksponiralo u javnosti kao glavni junak pjesme Leptir Josifa Brodskog. Stihovi idu ovako:
Na krilcima tvojim
zjenice, trepavice –
jesu li ljepotice, ptice –
komadići čijih,
reci mi, to je lica
portret leteći?
Kakvih, reci, tvoj slučaj
predstavlja čestice, zrnca
mrtvu prirodu:
stvari, plodova možda?
ili čak ribolova
trofej pruža.
Možda si u pejzažu
i ja, kad uzmem lupu,
otkrit ću grupu
nimfi, ples, plažu.
Pjesma ima i nastavak. Međutim, kad sam ga htio izložiti, iznenada je zazvonio telefon i knjiga iz koje sam to ispisivao opala mi je na pod. Onako zvučno: tres! Sa svim riječima koje su bile na papiru: krilcima, jesu, ljepotice, to, lica, slučaj, ili, trofej, možda, lupu, ples i tako dalje. Zastao mi je dah. Što će se dogoditi? Telefon je zazvonio još jednom i još jednom. Nakon toga uključila se automatska sekretarica. Iz nje je izletio ljutiti muški glas:
- Opet kasniš! Znam da si doma i da stojiš iza zavjese. Vjerojatno gledaš u telefonsku govornicu na drugoj strani ulice i smiješ se čovjeku koji nervozno premeće slušalicu iz jedne ruke u drugu. Misliš: koja budala! No, to nisam ja! Ovaj put ti se ne javljam iz susjedstva, nego mislim…
Glas je, međutim, prekinuo prodorni zvučni signal i automatska sekretarica se isključila u najnapetijem trenutku. Tko je to bio? Poznajem li ga? Je l’ to onaj čovjek koji je prošli tjedan donio bocu pjenušca? Ubrzo je telefon ponovno zazvonio i ponovno se uključila sekretarica. I iz nje je opet procurio onaj isti ljutiti glas:
- Ovo nema smisla! Ponašaš se kao razmaženo dijete od tri godine!
Sekretarica je nakon toga uredno škljocnula i aparat se isključio. Bilo je jako zanimljivo pratiti tu potragu. Zamislio sam telefon kao golemu mišolovku koja prerano zatvara vratašca. Osim toga, knjige na polici pretežito su zelene i smeđe boje pa sam imao dojam da sjedim u vrtu i vrebam miša. Mislim da mi je asocijacija dobra, iako nikad nisam bio u pravoj prirodi. Nikad nisam dotakao živoga miša. Igrao sam se samo s onim kompjutorskim. Sve što znam o izvanjskome svijetu naučeno je iz knjiga. Telefonska sekretarica možda predstavlja divljinu. To je agresivni glas iz rupe, koji podsjeća da zao duh posvuda ima svoje namjesnike. Zato je najbolje da pregrizem žicu i tako se zaštitim od mogućih neugodnih iznenađenja. Krc! Eto, tako. A sad ću zaviriti u Irenine knjige i pokušati pogoditi tko me to plašio iz obližnje telefonske govornice. Victor Hugo, Jadnici. Jean Valjean:
“On je bio, rekli bismo, neuk; ali nije bio glup. Prirodno svjetlo svjetlucalo je u njemu. Nesreća, koja također ima svoj sjaj, uvećala je ono malo svjetla što je bilo u tom duhu.”
Ne, onaj glas nije pripadao Jeanu Valjeanu. Valjean je devetnaest godina proveo na robiji i imao je broj 24601. Glas pak iz sekretarice nije spominjao nikakve brojke. Nije tražio niti da ga se nazove na stanoviti telefon. Prema tome, to nije bio Jean Valjean. Ako se već radilo o Jeanu, onda je to mogao biti i Jean Anouilh, Jean-Paul Belmondo, Jean Cocteau, Jean Gabin, Jean Giraudoux, Jean Paul, Jean-Paul Sartre ili Jean Vilar. Od žena u obzir bi došle samo Jeanne d’Arc i Zizi Jeanmaire, ali one nemaju tako duboki glas.
Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Mrtve duše. Nozdrjov:
“Ima ljudi, kojima je strast da vole zagaditi bližnjemu, kadšto i bez ikakva razloga. Gdjekoji, na primjer, dapače i čovjek višega stupnja, plemenita lika, sa zvijezdom na prsima, stiskat će vam ruku, razgovarat će s vama o dubokim predmetima, koji potiču na razmišljanje, a onda će vam evo odmah, pred vašim očima, zagaditi; i zagaditi tako, kao prosti koleški registrator, nipošto kao čovjek sa zvijezdom na prsima, koji razgovara o predmetima, što potiču na razmišljanje, te samo stojiš, čudiš se, sliježeš ramenima, ništa više. Takvu je neobičnu strast imao i Nozdrjov. Što se tko bliže združio s njim, tim bi mu on prije zasolio: razglašavao bi izmišljotine, razvrgavao svadbu, trgovinsku pogodbu i nipošto nije sudio da vam je neprijatelj; naprotiv, ako mu se desi slučaj, da se opet sastane s vama, ponijet će se ponovno prijateljski i reći će dapače: ‘Ti si ništarija – nikada mi ne dolaziš’.”
Glas sa sekretarice mogao bi biti Nozdrjov. Od njega se, kako se čini, šire sve moguće nevolje. No, ipak je vjerojatnije da to nije bio on, jer bi u stanu došlo do gužve. Ovako je ipak sve fino prošlo. No, to ipak nije bio Nozdrjov. Sigurno nije!
Stendhal, Crveno i crno. Julien Sorel:
“Od najranijeg je djetinjstva doživljavao časove zanosa. Tada bi s nasladom sanjao o tome kako će jednoga dana biti predstavljen lijepim ženama Pariza; on će znati privući njihovu pozornost nekim sjajnim djelom. Zašto ga ne bi ljubila jedna od njih, kao što je Bonapartu, koji je tada još bio siromašan, voljela divna madame de Beauharnais? Već godinama Julien je gotovo svakog sata sebi ponavljao da je Bonaparte, nepoznat i siromašan poručnik, svojim mačem postao gospodar svijeta. Ta ga je misao tješila u njegovim jadima, koje je smatrao velikima, a kad je bio radostan, ona bi podvostručila njegovu radost.”
Tip Juliena Sorela potječe iz okolice Grenoblea, s područja po kojemu teku dvije velike rijeke, Isere i Drac. Ovo obilje voda stvorilo je preduvjete za razvitak industrije. Spomenut ću samo tvornice cementa, papira, tekstila i elektromotora. Neki kod kuće možda imaju i poznate rukavice proizvedene u Grenobleu. Od ostalih znamenitosti ističu se Sveučilište, utemeljeno 1339. godine, turistički objekti, katedrala i Stendhalov muzej. Antičko ime Grenoblea je Gratianopolis. A ovdje, osim ženske revije “Grazia”, nema nikakve gracije. Prema tome – niti glas sa sekretarice nije Julien Sorel. No, neću se više mučiti. Zaslužio sam nešto bolje od života.
Bez datuma. Čemu datum? Ionako prolaženje mjerimo manjim ili većim intenzitetom gladi. Glad je gladijator gladiola. Gladiole su gladili Anatolij Gladilin, Gladbeck, Fjodor Gladkov i William Ewart Gladstone. Ah, krasan okvir za mačje-medvjeđu egzistenciju! Odvukao sam se u sobu, podvukao ispod kreveta i počeo iskapati tajni plijen. Ispod saga, naime, i neke stare majice s natpisom Rolling Stones, sakrio sam komadić kobasice. Čini se da je pravi trenutak da to pojedem. Kad nema prave zabave, treba jesti. Hrana je naša nafta. Ona nas pokreće. U ovo doba Irena je obično uključivala televizor i onda bismo oboje uživali u glazbenim filmovima. I vrijeme nam je proletjelo, kako kaže jedan pjesnik. Ali, gle! Nokat, koji sam jučer izbrusio na naslonjaču, neočekivano mi je zapeo za neki mekani predmet. Htio sam povući šapu, ali sam ostao ukliješten među oprugama. Tako da na kraju nisam mogao izvući ništa, ni šapu, ni rep, ni glavu. Ostao sam u podzemlju. Sjetio sam se one vodurine u podrumu, strke na stubama, svega. Cijeli život mi se provukao pred očima: onaj petak kad sam povraćao pokvarenu paštetu, dani kad sam imao trideset dvije buhe, noći u kojima sam buncao o nemasnome mlijeku, tajanstveni ubod ose na balkonu, sve, sve… U pomoć! – vrištalo je nešto u meni. No, mogao sam se sjetiti jedino stranica Gogoljeva Dnevnika luđaka:
“Nikojeg datuma, dan je bio bez datuma.
Išao sam inkognito po Nevskom prospektu. Prošao je car imperator. Cijeli grad je skinuo kape, i ja sam; ali ničim nisam pokazao da sam španjolski kralj. Smatrao sam da je nepristojno otkriti se tu pred svima, jer moram se prvo prijaviti dvoru. Zadržavalo me samo to što još uvijek nemam španjolske nacionalne nošnje.”
Htio sam dodati još rečenicu-dvije, no u predsoblju su se odjednom začuli koraci. Vrata su vjerojatno bila otključana kad nisam registrirao pokretanje mehanizma brave.
- Izvoli – rekla je Irena. – Raskomoti se.
Netko neraskomoćen ušao je u sobu i zastao. Imao je goleme crne cipele koje su me gledale jako zabezeknuto. Ali, nisu ništa govorile. Cipele ionako nemaju jezika. Neraskomoćeni je bio mlađi muškarac, koji se nakon nekoliko trenutaka oprezno spustio u naslonjač.
- Sama živiš? – upitao je.
- Da – uzvratila je gazdarica.
- I nije ti dosadno? Mislim, ovdje je sve tako tiho i mirno da imam dojam kako vrijeme strašno sporo prolazi. Ili uopće ne prolazi.
- Pa vrijeme mi prolazi kao i ostalim ljudima – rekla je Irena.
- Evo, ja nemam takav dojam! – uskliknuo je neraskomoćeni tip.
Drznik! – pomislio sam. Došao je u tuđu kuću i sad se pravi važan. Da pravi se važan! Upravo iritira tom svojom napuhanošću. Tko je on da tako zbori? Gospodar vremena? Irena, reci mu! Reci mu da se nosi odavde! Kako ga nije stid govoriti ovakve gluposti?! Ali, ona nije ništa rekla. Vani je i dalje padala kiša. Na ulici su mljackale gume jurećih automobila.
- Nadam se da se ne ljutiš… - nastavio je napuhani neraskomoćeni tip. – Samo uočavam kontrast između tvoje literature i svijeta u kojemu živiš. Recimo da je to čak i nekakav uvod u intervju koji ćemo obaviti za nekoliko trenutaka.
- Ah – uzdahnula je Irena – oduvijek sam željela postati zvijezda!
- Zvijezda? – začudio se tip.
- Da…
Tip je prasnuo u smijeh. Da sam se mogao pomaknuti – ugrizao bih ga za nogu, kao svojedobno električara koji nam je postavljao nove vodove. Irena se, doduše, ljutila što sam ga ugrizao za gležanj kad mi je stao na keks i zdrobio ga. Ali, ona ne zna što znači jesti smrvljeni whiskas. To je kao da njoj netko smrvi knjige iz kojih crpi život. Pa i više od toga. Kao da nju netko smrvi. Njena je ljutnja bila tako izobličena da me poslije optuživala za loš rad električara.
- Evo vidiš, što si učinio! – govorila je. – Ugrizao si majstora za nogu i sad nam je crknuo televizor!
Oh, svašta, htio sam joj reći, ali nisam. Televizor nije pokvario majstor nego ja, i to kad sam jedne večeri mokrio u kutiju sa žicama i cijevima. A mokrio sam zato što sam zaboravio kako se isključuje. No, dobro. Sad sam zaglavljen pod krevetom, u statusu španjolskoga kralja. Kao sretan mačak. Još malo i zapisat ću ključnu rečenicu svoga dnevnika. Zapravo, tek ću otvoriti dnevnik. Jer, sve ovo do sada bio je sirovi život. A život je, kao što je to lijepo rekao stanoviti neraskomoćeni novinar, prostor na kojemu vrijeme strašno sporo prolazi ili čak uopće ne prolazi. Jer smo, tobože, bajka u kojoj mačak u čizmama pretvara svoju gazdaricu u sjajnu zvijezdu i obilato dariva zlatom Velikog Medvjeda. Hm, izvucite se iz poplave, bacite pogled prema sjevernom nebu i provjerite…
Post je objavljen 08.11.2008. u 21:48 sati.