Naputovah se ovih dana uzduž i poprijeko. Ne pitajte zakaj i di sam bila, tek svugdje ista situacija. Svatko od nas ima neku mini, maksi ili "običnu" fobiju. Ne pitajte zakaj, al' vjerujte s dubokim i valovitim razlogom uvijek volim pri sebi na putu s karom imati čekić. Hebga, upadneš u vodu i nemreš van. Čekić pomaže, vjerujte na udarac. I onda zakaj baš ni u jednom busu tam di bi trebal bit čekić za razbit staklo nema čekića? A piše da nek v slučaju nužde razbijemo staklo. S čim? S levom ili desnom cicom? S čkompi, s čim čim čim...I zakaj se po putu više ne piša? Po četri vure kit ne stane, a niko se ne buni.
Ne smije se pušiti, pišati, jedemo tu i tam, buniti se ne znamo (studeni za studente), hebanje je upitno zbog rezultata. Zabrinuta sam, a već bih trebala bit zbrinuta. U ovim godinama
p.s. fala kjurcu na obamurcu
Post je objavljen 06.11.2008. u 23:11 sati.