Otvoreno pismo hrvatskoj javnosti:
‘Slučaj Čučić’ doveden je do morbidnog apsurda: dvije su hrvatske kćeri nezakonito deportirane, izručene drugoj državi, a njihov otac, njihova jedina veza s hrvatskom obitelji i domovinom, nakon šest godina potrage za njima diljem Europe, treba ići u zatvor, ne zbog nečega što nije učinio, što znadu svi koji prate pripovjest, nego zato što u bitci za svoju djecu javno govori o nezakonitostima unutar državnih institucija
Odsluženje kazne određene konačnom presudom suda u obveza je svakog pojedinca prema pravno uredjenoj državi i elementarni iskaz građanske poslušnosti prema društvu u kojem živi!
Taj svoj stav, bez rezervi ili sumnji, ponavljam pred hrvatskom javnošću 5. studenog 2008., dana kada bi se trebao javiti nadležnoj ustanovi radi ispinjenja upravo te svoje obveze. Ipak, ja to neću učiniti! Zašto? Zato što je u mojem slučaju riječ o jedinstvenoj opstrukciji zakona, pravde i zdravog razuma, o kafkijanskoj groteski bez presedana u hrvatskom pravosudju. Ja, Ljubomir Čučić ne bi u njoj mogao sudjelovati već i zbog svojeg životnog opredjeljenja da uvijek, posljedicama uprkos, budem na strani istine i zdravog razuma.
No odluka da se ne javim na odsluženje kazne zatvora ipak nije samo time motivirana. Tu sam odluku, tešku i bolnu, takvu da me u svojoj konačnici može dugotrajno odvojiti obitelji, prijatelja i domovine, donio mirne savjesti jer znam da je to u postojećim okolnostima zapravo jedina odluka koju sam mogao donijeti.
Svaka druga bila bi moja kapitulacija pred lažima koje se pandemično šire mjestima kojima je dato da budu uporišta bitke protiv bezakonja. Uvjeren sam da se, kako u životu pojedinca, tako i uživotu cijele zajednice, katkad stvaraju one iznimne okolnosti u kojima je praktički nemoguće pokoriti se sustavu. To su trenuci u kojima su na kušnji naša čast, dostojanstvo, istinoljubivost i borba za osobni, obiteljski, ili, u konačnici, nacionalni integritet.
U ‘slučaju Čučić’ riječ je zapravo o upravo takvim okolnostima, o podvali giga razmjera. U impresivnoj koordinaciji medijskih pritisaka, institucionalne opstrukcije i pravosudnog terora donijeta je presuda koja nije izraz istine utvrdjene u zakonitom postupku, nego izraz općeg konsenzusa da Ljubomire Čučića treba ušutkati, iseliti ili pak okovati kako ne bi govorio, kako ne bi pokazivao svoje političke ambicije i stavove, kako bi oslobodio Europski dom u kojem ‘subverzivno rovari’ punih 13 godina itd..
Taj konsenzus je postignut na ordinarnom biološkom instinktu svih njegovih sudionika da izbjegnu vlastitu kaznenu odgovornost za prisilno iseljenje dvije djevojčice iz njihove domovine: medija, udruga, pojedinih sudaca, državnog odvjetništva, policije i, jasno, političke oligarhije koja stvarni prostor svoje afirmacije i vlastodržačog kontinuiteta nalazi u servilnosti prema moćnoj Europi.
Ljubomir Čučić, dakle, neće ići u hrvatski zatvor:
- zato što nije učinio ništa od onoga za što ga se tereti
- zato što je odluka o njegovoj kaznenoj odgovornosti donijeta u sudskom postupku koji sam za sebe predstavlja kazneno djelo, a Čučićev zahtjev za utvrdjenjem odgovornosti raspravnog suca je blokiran unutar sustava; (zanimljivo je, primjerice, da taj sudac, Marko Benčić, moju žalbu Vrhovnom sudu upućuje tek prije pet dana, točnije sada kada bih ja trebao u zatvor, a ukupno devet mjeseci nakon što mu je dostavljena!)
- zato jer je taj nezakoniti sudski postupak započet i zaključen pod nesvakidašnjim javnim i političkim pritiskom što ga, uključujući i presudu, čini prvorazrednom farsom kojoj je isključivi cilj eliminacija političkog ‘aspiranta’ i neistomišljenika, ulagivanje drugoj državi i, kad je riječ o sucu Marku Benčiću, samoinducirani i samodopadni medijski teatar koji je upriličio tijekom izricanja presude; Lj. Čučić nije osoba koja može dopustiti da netko trijumfira na lažima!
- zato što, zbog tih istih razloga, sudovi u Hrvatskoj nisu uspjeli otvoriti, a kamoli završiti barem jedan postupak koji je radi zaštite svojih prava pokrenuo Ljubomir Čučić (lažno svjedočenje o tzv. obiteljskom nasilju, otmica i odgojno zapostavljanje njegove djece, povreda sudačkih obveza i odgovornosti itd.);
- zato što ne može služiti kaznu zatvora u državi koja je njegovu djecu na nezakonit način deportirala u drugu državu, sve dok ista ta država ne stvori pravne i sve druge pretpostavke da ta djeca, hrvatski državljani, mogu mirno živjeti i rasti u svojoj domovini, a da se postupak protiv njihovog oca provede pred neovisnim i nepristranim sudom;
- najzad ono najbitnije: zato što zbog te deportacije, ponovljene četiri puta u razdoblju od 2003. do 2008., već 14 mjeseci nemam uistinu nikakve informacije o svojim kćerima koje njihova majka, takodjer hrvatska državljanka, pošto poto želi odvojiti od oca i Hrvatske (otmicama, lažnim iskazima u tisku i na sudovima, opetovanim preseljenjem djece i, jasno, odgojem djece na matrici upitnog duhovnog misticizma).
Prema sudskoj odluci suda države (Francuska) u koju su moje kćeri nezakonito odvedene iz Hrvatske, njihova majka, Magali Boers, sasvim neobična hrvatska heroina, morala je djecu dovesti na susret s ocem prije pet dana, u za to od suda odredjenu instituciju. Ne samo da to nije učinila, kao uostalom i bezbroj puta do sada, nego je djecu upravo tog popodneva, kako je i najavila, preselila u treću državu (Luxemburg), daleko od oca, u vanbračnu zajednicu s fanatikom njezina kalibra i u školu koja je pod izravnom kontrolom Opusa Dei.
Za mene, Ljubomira Čučića, u ovom času nema svetije i važnije zadaće nego izbaviti svoju djecu iz okruženja u kojem su se našla. U tu ću svoju zadaću, kao i u proteklih šest godina, uložiti sve što imam. Otići u ovim trenucima u hrvatski zatvor, sve da i jesam učinio za što me se tereti i sve da je sve u Hrvatskoj odradjeno na zakoniti način, značilo bi moje kćeri trajno prepustiti manipulacija i odgojnim zastranjenjima koje im, silno uznemirena mojim prisustvom, nudi njihova majka.
Dok ja u našoj Europi tražim svoju djecu, možda će se i u Hrvatskoj naći želje i motivacija da se, u okviru tzv. sveobuhvatne borbe s korupcijim, obračuna s pojedincima koji su zbog svojih partikularnih ciljeva poželjeli da se Saru i Laru Čučić te njihovog tatu stavi iza rešetaka: njih u sektaški internat, a njega u Lepoglavu.
U Reimsu, Francuska
5. studeni 2208.
Ljubomir Čučić,
Post je objavljen 05.11.2008. u 12:14 sati.