Marketing
In the field of bitterness
Bacili su mi koščicu, oglobanu, napola trulu,
evo okrijepe, rekli su
tužnim pogledom tamnoplave boje, u kojem su se kovitlali vrtlozi
uragani, što odnose kuće sirotih seljaka,
zahvalih se na daru, prihvatih ga grozničavo, gladno
(o kako otužan život živim, mislila sam u dubokoj sebi)
I onaj jedan pogled od zore pitao me
zašto ne zahtjevam dodir; zašto uporno šutim
zar ne želim da me se pomiluje, zar nisam malena i nejaka?
Gordost posijah na polja kojima prolazim,
da budu svježe mirisna i meka kad po njima hodam,
kad se po njima gubim.
Uvijek su me plašili nepregledni prostori, uvijek me činili izgubljenom,
i ti si tamo negdje, zapetljan u krošnjama minijaturnog drveća.
I sjećam se da sam bila sretna, jesno kao da je bilo jučer.
Uvijek se rado sjetim svojih snova u kojima sam držala putokaz koji je nekamo i vodio.
Uvijek i rado.
I kad mi samodestruktivnost to dopusti.
Dragi moji prijatelji!
Oprostite mi što Vas zapostavljam, obveze su me nevjerojatno pritisle (novi posao, pisanje diplomskog..).. Nikako da se sastavim s vremenom i posjetim Vas! Nadam se da ću uskoro uspjeti otići u onu svoju virtualnu šetnju..
Hvala Vam što me redovito obilazite i ostavljate svoje tople osmjehe :))
Šaljem Vam svima veliki hug!
InsomniaX
Post je objavljen 03.11.2008. u 07:41 sati.