U ponedjeljak i utorak sam pohađao "školicu" sa temom "Kako unaprijediti i dotjerati umijeće prodavanja". Moram biti iskren da zaista nisam znao koliko su neki ljudi ušli u pojam trgovanja i što su sve smislili kako bi unaprijedili isto. Koliko se radi na tome da se kupca ili čak potencijalnog kupca psihički "uništi" kako bi kupio to što mi nudimo. Razni stručnjaci trgovine su ponudili informaciju kako kupujemo preko 90% stvari i usluga koje nam zapravo ne trebaju. Toliko nas je potrošačko društvo uzelo. Krenuo sam malo razmišljati i to naravno od sebe. Istina je da se oblačim jednom u godini i nosim te hlače dok se ne poderu. Isto tako stoji kako ja kupujem cipele jednom u tri ili četiri godine (ako ne i rijeđe) i nosam ih dok ih zaista ne poderem. Prije nego ih bacim probam ih popraviti. Meni se dešava da sam nekako tech "manijak". Vidim nešto i odmah mi se u glavi počnu rojiti ideje kamo to staviti, koliko mi to baš sad treba, a u biti ne treba. Svi imamo svoju Ahilovu petu negdje u nekoj trgovini.
Kako sam rekao, trgovina je postala prava znanost. Na nekim primjerima smo zorno vidjeli što znači prodati neke stvari. Čak su nam i "Mućke" bile prezentirane. Delboy je majstor prodaje. Problem mu predstavlja zadržati prihod. Samo obrazlaganje je više nego školsko. U Engleskoj postoje ljudi koji na zahtjev vlasnika trgovina dolaze u te trgovine i prate što se i kako nudi i prodaje. Postoje neka pravila u trgovini koja bi se trebala slijediti i u tom slučaju se garantira uspjeh. Naravno, ne možete svima sve prodati, ali u večini slučajeva se sistem da primjeniti. Uvijek će biti onih koji odskaču iz tih shema, ali kako nam reče "mali od prodaje", kad se ima vremena, svakog se može dotjerati u to stanje da kupi. Nevjerojatno, ali istinito. Na kraju se dođe do zaključka po kojem svakoga više ili manje navodimo do toga što mu želimo prodati (ako dobro slušamo) i još mu to prezentiramo kao njegovu ideju. Odmah sam se sjetio scena iz filma "Moje grčko vjenčanje". Onog taticu koji je bio istini za volju konzerva nad konzervama, lako su smotali svaki put. Samo su mu željenu ideju kroz razgovor prezentirali kao njegovu. Tko to uspije, na milimetar je do uspjeha. Tko je kriv za to? Ljudska taština!
Ta mi je radionica zorno pokazala gdje sam do sada griješio. Možda neki to nisu shvačali kao moje propuste, ali kada sam se vidio na snimci, shvahtio sam da neke stvari moram popraviti i promijeniti. Ne samo kako bi prodao što više toga nego kako bi promijenio i pristup prema ljudima u dućanu. Ništa namjerno nisam radio ili propuštao. Jednostavno čovjek to ne vidi. Nije to nešto drastično, ali je vrlo vrlo bitno. Shvatio sam da s previše moga pričanja jednostavno poneke kupce gušim. Posebno one koji se ne znaju sami izboriti za prostor u "eteru" (kaj mogu kad imam velku labrnju). Na radionici smo imali vježbu prodavanja obične kemijske olovke. Nebi vjerovali koliko je teško prodati jednu olovku. Kada stanete pred čovjeka i trebate mu reći zašto je baš ta olovka najbolja za njega i zašto bi trebao kupiti baš tu. Malo sam pretjerao pa je čovjek htio kupiti odma tri komada. To dakako nije dobro. Uočio sam ja još poneke nedostatke i svakako ću to pokušati ispraviti što je prije moguće.
"Školica" je bila više nego uspješna. Osim što mi je ukazala na moje propuste i slabosti u trgovini, bila je dobra i sa kulinarskog aspekta (ko o čemu, ja o hrani). Nemoguće je za jednog Samoborca ne komentirati to. Hrana je kod tog partnera gdje smo pohađali radionicu bila vrhunska i budimo realni jeftina.
Zamislite si ručak:
- Puretina na pariški (poveći komad mesa)
- Kuhano povrće (mrkva, brokule, karfiol, prokule, krumpir)
- Kupus salata
- Tartar
- Torta od oraha i čokolade
- Pola litre soka
35kn (od prilike...samo manje).
Mislim da jedino jeftinije i bolje jedu u Saboru. Kako smo bili gosti, nama je bilo besplatno. Zadovoljili su me u svim aspketima. I znanjem i hranom. Sada dalje u nove radne pobjede...
Post je objavljen 31.10.2008. u 19:10 sati.