Pas u kući svakako je više filozofski pojam, negoli fenomen svakodnevnog života. Ukratko bi se moglo reći da je to koncentrat osobina koje su se nekoć, u civilizacijski mirnija vremena, visoko vrednovale u društvenoj zajednici. Riječ je poglavito o vjernosti, iskrenosti i služenju općem dobru. Danas ne samo da više nema takvih vrlina, nego nema niti stvarnosti u kojoj bi se one mogle realizirati, pa onda nema potrebe niti za uzvišenim razmišljanjima na slatkastom, mnogostruko prenesenom jeziku mudroslovne struke. Međutim, sintagma pas u kući nije nezanimljiva za čas kratiti. Ona nas ipak suočava s jednim novim iskustvom postojanja. Pas u kući? Da, da, baš pas u kući.
Kuća psu nije sigurno utočište i spas, kao čovjeku. Ona životinji na podli način skraćuje život. Pas se u ljudskoj nastambi osjeća poput zatvorenika, kažnjenika. Sve mu je nedostupno kao u logoru. U ljudskoj se kući osjeća onako kako bi se, vjerojatno, osjećao čovjek u psećoj kućici, koja je za njega unaprijed simbol neslobode i skučenosti te svakako i poniženja, jer kao dio opreme sadrži i lanac koji brutalno zaustavlja svaki pokušaj osvajanja okolnog prostora. Premda u čovjekovoj kući nema lanca, pas zaključuje kako mu je sve nedostupno. Kao prvo, zabranjeno mu je naginjati se kroz prozor, jer se gospodari boje da bi mogao pasti van i prouzročiti tragediju, kao što se to dogodilo 1954. godine u Rimu, kad je stanovitog Aralda Anastasija, kako je pisao sav svjetski tisak, ubio njegov vlastiti pas koji mu je kroz prozor pao na glavu. Stara gospođa pak, mama mlade gazdarice, boji se da bi joj pas mogao uništiti cvijeće u posudama i tako upropastiti veliki trud, pa i novac, naposljetku, koji je uložila u ljubav prema sobnom bilju. Posude sa cvijećem, naime, uvijek su nekakav neformalni znak da kuća ima vrijednog umirovljenika. Za dobru domaćicu lijepo cvijeće je ono što je za kralja zlatna, dijamantima urešena kruna. Nešto, dakle, što nikako ne smije opasti. Zato se zbog psa u kući uvijek zatvaraju prozori. Unutra, u ustajalome i slabo pokretnome zraku, najjače se osjećaju proklete prepreke. U kupaonici je to, naravno, voda. Voda je izvor čuda: topla iscjeljuje, kao u toplicama, a hladna nepovratno odnosi, kao bujica poslije iznenadnog pljuska. Ljeti pas ipak poželi ljetovati u kupaonici, jer voda, kako uči Rgveda, blagotvorno djeluje na organizam izložen suncu:
Vode, dajte svoju punoću lijeku,
da bude oklop mojem tijelu
kako bih dugo gledao sunce!
U predsoblju je za psa velika prepreka mrak, svojevrsni uvod u donju stranu svijeta, apsolutnu pasivnost i ništavilo. U kuhinji dominira vatra, odnosno štednjak na kojemu se odvija obredni preporod namirnica. Vatra se tu pojavljuje kao prijenosnik iz svijeta živih u svijet mrtvih. Pas mirišljavu predstavu može gledati iz daljine, jer se, zahvaljujući suvremenoj tehnici, kroz prozirni poklopac pećnice vidi cijeli tehnološki proces termičke obrade namirnica, koji po nekim aspektima podsjeća na izravni televizijski prijenos spaljivanja Fašnika. Psu je neposredni kontakt sa svinjetinom u pećnici nedostupan iz sigurnosnih razloga i on u tom smislu nema prigovora. Štoviše, zahvalan je na estetskom efektu budućeg zalogaja. Ono što mu smeta, međutim, jesu razni ormarići i ladice, a u dnevnom boravku police s knjigama. Psa duboko vrijeđa što su mu ti komadi primijenjenog namještaja nedostupni, najradije bi rekao zbogom kući i njenim stanarima. Ali, kako će pas bez krova nad glavom? I, dakako, što je pas bez doma? Kuća je ipak njegov smisao. U njoj ima kvalitetan obrok i meku postelju, najvažnije preduvjete za dug i udoban život. Pas je tako na neki čudan način vezan za kuću: centrifugalnom i centripetalnom silom istodobno. Osnovno je, ipak, da je siguran kako mu je ljubav prema domu neuzvraćena. Eto, primjerice, kad zazvoni telefon – pas se ne smije javiti samo zato što je pas. Ljudsko biće na drugom kraju žice ne bi razumjelo njegov govor. Jer, ne razumije ga ni mlada gazdarica. Kad mladu gazdaricu nazove prijateljica a pas veselo otrči do nje i nekoliko puta sočno zalaje, mlada se gazdarica potuži svojoj nevidljivoj sugovornici:
- Ma, nije ništa! Pas je, znaš, kao malo dijete. Boji se da ću svu ljubav pokloniti tebi, a ne njemu. Pa laje, hoće jesti, piti, spavati…
Psu je neugodno da ga se opisuje takvim. Jer, on ne traži ni jesti ni piti, niti je ljubomoran na osobu s druge strane žice. On ima za reći nešto drugo. Nešto važno. On uporno nagovara svoju mladu gazdaricu da prekine razgovor s tom lažljivicom, tom glupačom koja se predstavlja kao njena velika prijateljica. I mlada gazdarica i stara gospođa znaju da ova gnjavatorica stalno priča kako ima malu plaću, kako sve čini da sačuva svoj posrnuli brak i kako istinski izgara na poslu. A to nije istina. Mlada gazdarica poslije telefonskog razgovora uvijek ljutito govori majci kako ta dosadna prijateljica ima veću plaću nego ministar, kako godinama vara svoj lijepog i pametnog muža i kako stalno uzima lažna bolovanja kako bi kod kuće radila sasvim druge poslove, koji nemaju veze s onim za što dobiva masnu plaću. Pas sve to zna. Zato on u njihovom telefonskom razgovoru nastupa kao savjesni prevoditelj. On svojoj mladoj gazdarici sastavlja tajne titlove koji govore ono što je istina, a lajući u slušalicu briše riječi koje nemaju uporišta u stvarnom životu. On briše cijele rečenice o maloj plaći, spašavanju posrnulog braka i istinskom izgaranju na poslu. Pas je, dakle, samo istinoljubiv, a ne gladan ili žedan. I zato se vrijeđa kad mu se uskraćuje pravo na istinu.
Joj, a ormar! Psu je zlo od ormara! Te daske on doživljuje kao živo biće, kao nešto što ima vlastiti život i snove. Zato sve i čini da taj komad namještaja ostane posebna priča. Ormar, kao prvo, ima granice koje se nikako ne smiju prijeći. Nitko, čak ni ljudi, ukućani, nemaju pristup u sve pretince. Tu granicu ne stvaraju daske, ručke ili brave, nego misli, pretpostavka da se u rublju ili u kaputima skriva nešto što se ne smije znati. Među uredno složenom posteljinom krije se, recimo, nakit. Mama mlade gazdarice ima dvije debele zlatne ogrlice i dva kitnjasta broša. Jednu debelu ogrlicu podvalio joj je neki prevarant na ulici: prišao joj je s leđa dok je šetala sa psom i uvjerio je da su zajedno ugledali nečiju izgubljenu ogrlicu te joj predložio da je otkupi u pola cijene, kako ne bi gubili vrijeme na procjenu kod obližnjega zlatara i potom unovčavanje čeka koji bi im zlatar ponudio umjesto gotovine. Mlada pak gazdarica u jednome od pretinaca drži pisma svojih udvarača, među kojima je i čovjek optužen za ratno profiterstvo. Pas ima razvijen njuh. On njuši potencijalnu nevolju. O tom su čovjeku pisale novine uzduž i poprijeko: otkud je, tko su mu roditelji i koliko zarađuje. I psu je strašno žao što se u prirodi ruše stabla za proizvodnju blještavog papira na kojemu će paradirati lopovi uslikani ispod raskošne palme, s čašom najskupljeg šampanjca u ruci. Psi plaču kad vide velebne lopovske zgrade podignute novcem opljačkanih građana, sportske automobile sa specijalno dizajniranim registracijskim pločicama i ljupke starlete s lažnim nakitom koji ima utisnut žig neke slavne draguljarnice s Dalekog Istoka. Pas tada pomisli kako je ipak sreća što na svijetu postoje granice jer, eto, i on ima mogućnost postaviti jednu, makar i fiktivnu: on sam sebi zabranjuje dalje listanje raskošne revije, jer sljedeću stranicu, odmah iza odioznog mafijaša, zauzima slavni književnik, dobitnik nekoliko razvikanih međunarodnih nagrada, živi klasik, kako mu tepa zadivljena akademska kritika. Za književnika piše da glasno podriguje za vrijeme jela i da mu je mama umrla na ulici kao teška alkoholičarka. Pas sluti da to nisu sve gnusobe, da ima toga još. I stvarno: dalje se negativni likovi iz piščeva djela uspoređuju s autorom, pa tako pred sobom imamo imamo najveće lažljivce, pokvarenjake i idiote kao piščeve dvojnike iz školske lektire. Pas u tome vidi rasulo, koje uspoređuje s jednom Baudelaireovom pjesmom iz Cvjetova zla:
U zraku, međutim, demoni se bude
Po nemiru nalik na poslovne ljude,
Sve kapke i strehe okrznu u letu.
Dok svjetla na vjetru ziblju se i pletu,
Ulicama svuda Blud se pali tada,
K'o mravinjak vrvi u njedrima grada;
On posvuda krči sebi put potajni,
Dušmaninu sličan, sprema prepad tajni.
No, s druge strane, kad mladi gazda u sobi odsutno gleda televiziju, pas na čudesan način preskače sve moguće granice. Pas, primjerice, puno brže prepliva bazen od najboljeg plivača, neusporedivo dalje skoči od skijaša na skakaonici, nedostižno brže vozi od vozača formule jedan. Pas pretrči sto metara za pet sekundi, a svjetski rekord, što ga je postavio atletičar iz Jamajke, iznosi 9,77. Svjetski rekord u skoku u vis je dva metra i četrdeset pet centimetara. Pas, pak, skoči nebu pod oblake. I sto metara, ako treba. Tajna je u tome što pas stigne do zacrtanog cilja prije negoli se ostali natjecatelji uopće odluče na skok. Sličnu metodologiju koristi i kod razmicanja nekih drugih, kompliciranijih granica: kad ozbiljno lice voditelja informativne emisije tvrdi da će nafta pojeftiniti, pas napinje sve svoje moždane resurse da se volja svjetskih moćnika realizira u suprotnom smjeru, to jest da nafta poskupi. I kad se to dogodi, kad mrki novinar u zadnjim dnevnim vijestima priopći da od pojeftinjenja energenata neće biti ništa, barem ne u dogledno vrijeme, pas u sebi likuje znajući da je upravo on zaslužan za takav ishod globalnog problema nestašice neobnovljivih izvora energije. Pas miče i druge nevidljive prepreke, pa dopušta enormno povećanje poreza, trgovinu ljudima, erupciju vulkana, bombaški napad, željezničku nesreću, trovanje ugljičnim monoksidom, krčenje šume, kamenovanje grešnika i lijepljenje plakata na spomeniku kulture nulte kategorije. Kad mladi gazda u sobi ravnodušno gleda televiziju – pas trči u budućnost, u vrijeme kad nitko i ništa neće biti važno. Njegove pseće knjige stihova, što bi rekao Federico García Lorca,
zvijezde su što prolaze
kroz nijemu tišinu
u kraljevstvo Ničega,
ispisujući po nebu
svoje strofe od srebra.
Pas u autu također spada u temu psa u kući, jer za vozača auto nije ništa drugo doli kuća, zgrada ili dvorac, iz kojega životinja ne može uhvatiti vanjsku granicu. Sve što je izvan auta – kreće se, juri, leti. Kuće, drveće, stupovi, nadvožnjaci, rampe, vrtovi, ograde – sve se to u oku psa registrira kao mrlja, odnosno – smeđa, zelena, plava, siva, bijela, crvena i crna crta bez jasnih granica. Granica, što bi rekli kulturolozi, žanra. No, s tim doživljajem okoline pas je zapravo napredniji od gazde, jer se usredotočuje na krajolik u kretanju i vizualizira ono što čovjek ne može: okretanje Zemlje oko svoje osi. Zemlja se okreće brzinom od tridesetak kilometara u sekundi. Oko polarne osi okrene se za 23 sata i 56 minuta, a rotacijska brzina na ekvatoru iznosi 465,1 metar u sekundi. Tu brzinu realno ne vidi nitko, zato što organ vida primjećuje samo ono što se giba u okviru očekivanog spektra brzina. Pas ne očekuje da se Zemlja okreće oko svoje osi, jer mu na to nitko nije skrenuo pozornost. Isto mu tako nitko nije objasnio da će se i auto kretati kad sjedne na stražnje sjedište i krene zajedno s mladim gazdama baki na selo. Pas racionalno percipira samo polazište i odredište. Mladi gazda za volanom u mislima nosi kuću sa sobom, ali ne onu koju je ostavio, u kojoj jede, spava i gleda televiziju, nego jednu potpuno novu nastambu, može se reći dom u stilu pasje kućice. Vozač naglasak stavlja na psa. On simbolički oslobađa životinju. Kod kuće se pas mora skrivati. I to ne samo zbog opasnosti da bi mogao iz nekog pretinca izvući debelu ogrlicu od lažnog zlata ili ljubavna pisma čovjeka kojemu se sudi za ratno profiterstvo, nego zbog ljudi koji nisu članovi kućanstva i po definiciji ne vole tuđe kućne ljubimce. Kako binarni sustav van-unutra općenito ima veliko značenje za čovjekovo pozicioniranje u svijetu, tako i u autu funkcionira kao važan čimbenik orijentacije. Recimo, ljudi izvan auta ne vide unutrašnjost automobila onakvom kakvom je vide oni koji sjede unutra. Pas, kao što rekosmo, ne vidi ništa doli rotaciju Zemlje oko svoje osi. Ljudi izvana, prolaznici ili trkači, najviše pozornosti udjeljuju staklu, prozorima na automobilu, jer prema njihovom obliku mogu prepoznati marku automobila. Ako je prozor velik i lagano metaliziran, ljudi zastanu i zagledaju se u naslon stražnjeg sjedišta, gdje se obično odlažu ogrtači i kišobrani, te ugledaju izvezeni jastučić i plišanog medu. Na jastučiću je istaknut znak tvornice koja je proizvela auto. Na medi je pak naljepnica s cijenom iz nekog hipermarketa. Ako se na stražnjem sjedištu nađe pas, onda u promatračevu oku znak tvornice automobila automatski prijeđe na životinju, tako da pas postaje auto. Ta optička varka vjerojatno je nadahnula dizajnera japanske tvornice Mitsubishi pa je jedan od svojih najuspješnijih modela nazvao Dingo, prema australskom divljem psu. Kako je auto sinonim za neukrotivoga vladara, bolji analitičar društvenih običaja reći će da je pas pravi gazda, odnosno da je gazda – pas ili pseto. Rečeno najbolje ilustrira jedna od značajki divljeg psa dinga – a to je da ta životinja noću lovi sisavce. E pa i mladi gazda-pas noću izvodi svog limenog ljubimca u lov na sisate ljepotice. Tada se osjeća „nešto divlje u zraku“ i Lamartineov vapaj itekako dobro pristaje cijelom ugođaju:
O vrijeme, stani čas, nek malko dulje traje
Let tvoj nesnosan!
Da užijemo sve do kraja, što nam daje
Najljepši naš dan.
Ta nesretnih je dosta, što im preko mjere
Dug je taj tvoj čas.
Za njihov dan se skrbi, što ih patnjom ždere –
Pusti, sretne, nas.
Ovu neobičnu simboličku eksploziju ni psu ni autu ne pruža „klasična“ kuća. Prvo, zato što je kuća stajaći objekt, objekt koji se ne kreće u prostoru, pa, dakle, ne proizvodi iluziju izbrisanih granica. Kuća je po definiciji čvrsta granica, jer ono što je izvan nje pripada sferi općeg ili javnog, dok ono unutra ima narav privatnog i zatvorenog. Postoje mnoge stvari na svijetu koje funkcioniraju na načelu van-unutra, ali zbog oblika nisu kuća, jer kuća je ime dobila po „kutu“, odnosno „kutevlju“, koje jezičkom čarolijom stvara pojam „kuća“. Unutarnje granice, koje bismo ponajprije opisali kao psihološke, s obzirom da se temelje na zabranama, psu ipak pružaju poticajan materijal za sanjarenje i specifično umjetničko stvaralaštvo, jer je pas, kao što je poznato, vrlo znatiželjna i kreativna životinja. Psi su u tom smislu inteligentniji od ljudi, jer su, primjerice, odavno zapazili da su kućna praznovjerja manifestacije iracionalnih granica i sapetosti ljudi koji s njim dijele krov nad glavom. Ukućani prosutu sol tumače kao svađu u kući, a vino proliveno na „mušku stranu“ navještajem sreće. Čak i na vlastitom licu iscrtavaju granice sreće i nesreće: ako im zatreperi kut desnoga oka – plakat će, vele, a ako zatreperi kut lijevoga – smijat će se. U unutrašnjosti glave čovjekova se zapanjujuća ograničenost prepoznaje u objašnjenju zvukova što odjekuju u uhu: ako im se pojavi zujanje u desnom uhu – kažu da će čuti lošu vijest, a ako zujanje dođe u lijevo uho – čut će nešto lijepo i veselo. Pas se nikad ne zamara razmišljanjima hoće li u zanosu gurnuti soljenku sa stola ili odjekuje li mu lavež u desnom ili lijevom uhu. On laje s iskrenom radošću, preko svih vidljivih i nevidljivih granica, iako zna da prvi susjed ne voli buku životinjskog podrijetla. Susjedu je, u stvari, žao što pas ne laje za njega, što njega ne čuva. Međutim, psu zbog toga neće slati nikakve poruke da prestane, jer ne zna njegov jezik. Radije će, po savjetu liječnika, životinju i njene gazde ignorirati. Onako kako to pjeva Drago Ivanišević:
To što sam od vas okrenuo svoje lice
mili moji
nije moja volja bila
neka se nevidljiva ruka sa mnom našalila
i ja ne gledam više u vas već u neki zid
siv i visok je taj zid i na njemu
iščezavaju sve slike što sam ih u očima nosio
zalud vičem ni vlastito me uho ne čuje
i tako u sobi glasom ja ću za vas posve utihnuti
i umjesto mog srca kucat će moj sat.
Susjed iz zgrade psa u tuđem stanu shvaća kao prijetnju, demonstraciju sile. On ima osjećaj da ga pas napada u ime svojih mladih gospodara i stare gospođe, pa drhti poput nezaštićenog djeteta, na koje roditelji viču bez razloga. Ili još gore: ćuti se poput djeteta bez roditelja, koje bahati učitelji ponižavaju pred razredom zbog sitnice, na primjer, zbog loše izglačane košulje. Zato od straha i nemoći noću sanja golemog psa koji ga vodi u podzemni svijet. Susjed u snu vrišti i trza se, najradije bi se nekud vratio, ali povratka nema, jer posvuda je mrak, mrak i samo mrak. Noć je simbolički gledano kraj čovjekova života, barem onog aspekta koji se temelji na voljnom djelovanju. Susjed, u krajnjoj crti, shvaća da ga mladi gazde i stara gospođa, vlasnici psa, guraju u privremenu smrt koja lako može prerasti u trajnu i konačnu. Zato se nastoji maksimalno zaštititi pa svaki, i najmanji šum pripisuje instituciji psa. Često misli da će mu biti lakše ako u sebi recitira znamenitu pjesmu Vladimira Majakovskog O gadovima:
Na zidu Marx.
Crveni okvir
Na „Izvestijama“ ljenčari mačka.
A gore na stropu
pjeva
razuzdani kanarinac
A Marx sa zida gleda, gleda…
Pa gnjevna lica
otvori usta
i vikne:
„Splele su Revoluciju malograđanske niti.
One su strašnije od vrangelovske bijede.
Što prije
kanarincima vratove zavrnuti –
da komunizam
kanarinci ne pobijede!“
Susjed u panici pomišlja na zatiranje svega što u sebi sadrži pojam psa – pâsa, paste za cipele, paste za zube, pastela, pastrve, pastuha, pastira, pasjeg zuba, pas mater, Pasternaka, Pasteura, pasivnih krajeva, paseizma, Pasjaka, pasije, pasijansa, pastiša, pastila, pasmine. Jer, kao tumači Evanđelje po Ivanu, sve počinje od riječi:
U početku bijaše Riječ
i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postadoše po njoj
i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade
u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.
Smrt kao san i smrt kao umjetnost riječi zapravo vode u vječnost. Tako barem svojoj gluhonijemoj prijateljici tumači junak Vaginovljeva romana Svistonovljevi radovi i dani iz daleke 1929. godine:
Umjetnost je izvlačenje ljudi iz jedne sfere i uvlačenje u drugu sferu. Umjetnost uopće
nije svečanost niti posao. To je borba za naseljavanje drugoga svijeta, kako bi taj
svijet bio gusto napučen, kako bi i tamo imao puninu života. Književnost se može
usporediti sa zagrobnim postojanjem. Literatura zapravo i jest zagrobni život.
Pas u kući, dakle, više je filozofski pojam, negoli fenomen svakodnevnog života. Ukratko bi se moglo reći da je to koncentrat osobina koje su se nekoć, u civilizacijski mirnija vremena, visoko vrednovale u društvenoj zajednici. Riječ je poglavito o vjernosti, iskrenosti i služenju općem dobru. Danas ne samo da više nema takvih vrlina, nego nema niti stvarnosti u kojoj bi se one mogle realizirati, pa onda nema potrebe niti za uzvišenim razmišljanjima na slatkastom, mnogostruko prenesenom jeziku mudroslovne struke. Međutim, sintagma pas u kući nije nezanimljiva za čas kratiti. Ona nas suočava s jednim novim iskustvom postojanja. Pas u kući? Da, da, baš pas u kući. Pas u kući je zamjena za duhovnost, to je podsvjesni razgovor o umjetnosti, pokušaj da se sivim i nezanimljivim temama življenja dade sjaj vječnih pitanja, stalnih ljudskih opsesija i neizrecivih patnji. Kad je izgovori „pas“, u zraku nekim čudom uvijek oštro prostruji „as“, a to je uvijek bila – i bit će - najjača karta u svim dobitnim kombinacijama.
Post je objavljen 30.10.2008. u 22:22 sati.