Otisnuli smo se iz Wildernessa. “Autocestom” N9 prema sjeveroistoku. Ostavljamo šume, rijeke, jezera i ocean iza nas. Pejzaž koji nas prati je drugačiji. Gole planine neke neobične sivozelene boje. Među planinama pašnjaci, manje zeleni od onih prekjučerašnjih, ali ponovno s nemalim brojem ovčica, kozica i kravica... A nakon pašnjaka gola zemlja opaljena jakim suncem. A sunce je ovdje zaista jako. I mi osjećamo promjenu. U samo sat vremena temperatura je skočila s 20 na približno 35°C. Nema drveća. Samo nisko raslinje. Drugo ovdje ne uspjeva. Odjednom nema više vinograda ni maslinika ni zelenih pašnjaka. Samo krš i nisko raslinje. I ta sivozelena boja. Tek mjestimice tu sivozelenu boju razbijaju žuti cvijetovi koji iz daljine izgledaju poput onih naše brnistre, ali kada se približimo, uočavamo da je ipak riječ o nekoj posve drugoj biljci.
U vodiču stoji da se nalazimo u polupustinji Karoo, jednom od najsuših i najtoplijih područja Južne Afrike gdje temperatura u ljetnim mjesecima nerijetko doseže i 45°C. Prelazimo preko isušenih korita rijeka. Na to da je nekad tu bilo rijeka samo nas putem upozoravaju tabele s njihovim imenima. Ali vode nema. Ni kapi. Nailazimo na branu. Na karti su ovdje ucrtane neke rijeke i akumulacijsko jezero. Nema ni jednog ni drugog. Sve je suho. A tek je proljeće! Kako li je onda ovdje nakon ljeta?!
I naselja je neobično malo. Nailazimo tek na nekoliko osamljenih kućica s primitivnim vjetrenjačama za dobivanje struje u dvorištu. Tko li može ovdje živjeti? Tko želi uopće živjeti ovdje osamljen u pustinji gdje se najbliže naselje nalazi stotinu kilometara daleko?, pitamo se. A i ta naselja su gotovo puste prašnjave rupčage usred pustinje. Bez mogućnosti zaposlenja. Bez mogućnosti dobrog života. Prolazimo pokraj Willowmorea. Na tabli čitamo – sljedeće naselje Aberdeen je za okruglih 100 kilometara. Gledamo koliko imamo benzina. Nema ga puno. Okrećemo se i ipak ulazimo u Willowmore. Crnci nas promatraju. Imam osjećaj da nema baš puno bijelaca koji ulaze u ovaj grad. Dajemo piti našem autiću, plaćamo i brzo nestajemo. I 100 kilometara ne vidimo žive duše. Osim onih par autiju koji su prošli pokraj nas jureći, vjerovatno u želji da što prije izađu iz ove pustinje koju je Bog zaboravio da ju je stvorio. Ni Aberdeen nije ništa bolji. Hvata nas paranoja. Mislimo da nas prati neka bijela Toyota i ulazimo u centar. Bolje je biti među ljudima, razmišljamo na glas. Ali ljudi nema. Centar je pust. Samo vjetar koji okreće nešto smeća i pustinjski pijesak po ulicama Aberdeena. Bijela Toyota je nastavila dalje. Odahnuli smo. Nastavljamo prema Graaff-Reinetu. Samo još 50-tak kilometara. I ne očekujemo puno. Mora da izgleda kao sva ova naselja kroz koja smo prošli. Ulazimo u grad. I pitamo se: Kako li je uopće Nizozemcima palo na pamet ovdje osnivati grad?! Što li rade ovi ljudi po cijele dane?! Cijeli život?! Od čega žive?! Ulice su puste. Razumijemo – nedjelja je i užasno sparno, ali... Na kraju glavne ulice ogromna nizozemska protestantska crkva. I još jedna malo dalje. I niz kolonijalnih kuća. I dalje je pusto. Tu i tamo neki čovjek i neki automobil.
Nailazimo naš smještaj. Camdeboo Cottages su male restaurirane kolonijalne kolibice iz 19. stoljeća smještene oko zatvorenog zajedničkog dvorišta. Vlasnici su Nizozemci. Odnosno Buri, kako se ovdje nazivaju. Koliba ima kuhinju, zasebnu blagavaonicu, kupaonu sa starinskom kadom, hodnik i dvije sobe. Zamišljam kako su ovdje živjeli doseljenici krajem 19. stoljeća... Pred vratima nam je bazen. Njega oni nisu imali...