Pregled posta

DAN 6, 22.10.2008. - Kitovi, pingvini, babuni, kormorani... (Poluotok Cape, Južna Afrika)

Baš kad se privikneš na neko mjesto, moraš već krenuti dalje. Tako i mi danas napuštamo Cape Town i krećemo u prostranstva Južne Afrike. Dobro, ne možemo baš prostranstvom nazvati poluotok Cape koji je tu malo na jug od Cape Towna ili Stellenbosch, gdje ćemo danas spavati, svega 46 kilometara od njega. Znam da ponekad malo pretjerujem...
Malo iza 10:00 sati na recepciji nas čeka autić (odnosno mi čekamo njega budući da usluga u Africi uvijek kasni i ovdje vrijeme i točnost baš nisu na cijeni). Odlučili smo unajmiti auto za ostatak našeg boravka u Južnoj Africi. Vesna će naravno voziti. I to lijevom stranom pa se nadam da ćemo živi i zdravi prijeći Južnu Afriku. Ili barem doći večeras do Stellenboscha...
S natrpanim stvarima u gepeku otisnuli smo iz Cape Towna u našoj Opel Corsici (druga opcija je bila stari golf koji smo ljubazno – odbili). Vozimo se zapadnom obalom poluotoka Cape prema jugu i prolazimo kroz mjesta koja bi se bez puno razmišljanja mogla pojaviti u Engleskoj, kako zbog svojih naziva, tako i zbog izgleda – Camps Bay, Hout Bay, Llandudno... Sve su ovo poznata ljetovališta Južnoafrikanaca koji nahrle na njihove bijele, pješčane, oceanske plaže u mjesecima sunca i vrućine (iako temperature ovdje rijetko dosežu 30 stupnjeva) – siječnju i veljači. Mjesta i obala između njih prepuna su velikih, uređenih vila – naravno bijelaca. Crnce u ovim područjima gotovo i ne viđamo. Cijelo vrijeme nas s jedne strane prati Atlantik, njegove čas plaže čas stijene o koje se razbijaju pobješnjeli valovi, a s druge visoke i strme planine šaljivih naziva poput Dvanaest Apostola ili Chapmanov Vrh. Upravo kod Chapman's Peaka nailazimo na zatvorenu cestu zbog radova. Dalje prema jugu ovim putem ne možemo i jedina nam je opcija prijeći ove iste planine zavojitom cestom kroz vinogradno područje Constantia, danas gotovo predgrađe Cape Towna, i drugom, istočnom stranom polutoka Cape nastaviti prema jugu. Naravno, ne bez novih problema. I ovdje su radovi pa smo osuđeni na čekanje u koloni na jedinoj cesti koja vodi prema rtu Dobre Nade.
I dalje nas prati Atlantik, ali ovaj put s lijeve strane. Na jednom proširenju ljudi nešto gledaju u moru. Znatiželjno stajemo i mi. I vidimo kitove! Brzo uzimam svoj mali dalekozor i promatram ove nevjerovatne životinje kako uživaju u hladnim vodama južnog Atlantika. Jedini jer ovdje se ljudi zbog niske temperature mora i opasnih morskih struja nikada ne kupaju. Kitovi se ovdje pojavljuju od rujna do studenog pa zaista imamo sreću da smo se u ovom trenutku našli u Južnoj Africi. Nastavljamo dalje i ubrzo stajemo nedaleko Simon's Towna, na plaži Boulders. Ovdje se nalazi najpoznatija kolonija afričkih pingvina, spheniscus demersus. Njih na stotine uživaju na zubatom suncu i ne ometa ih neprestano škljocanje fotoaparata mnogobrojnih turista koji ih dolaze uznemiravati. Moram priznati da sam još jučer na otoku Robben ostao iznenađen kada sam vidio koliko su pingvini zapravo mali. Uvijek na televiziji izgledaju nekako puno veće. Neki od njih stoje sami, neki u paru, a zanimljivo je da su pingvini monogami, odnosno da imaju samo jednog partnera od rođenja do smrti. Nažalost, ljudi su u prošlosti uzimali njihova jaja za konzumaciju tako da je broj afričkih pingvina poprilično opao u odnosu na stanje od prije stotinjak godina.
Pozdravljamo se s pingvinima i zavojitom obalnom cestom nastavljamo dalje prema jugu. I kad smo se već privikli na nekakve normalne uvjete, na cestu nam iskaču zločesti chacma babuni, njih popriličan broj. Ovi babuni su autohtoni u ovim područjima i zaštićeni su zakonom. Odmah od straha zatvaramo prozore. Puštamo ih otvorenima tek onoliko koliko je potrebno za objektiv fotoaparata da uslikamo ove neobične majmune. Zabranjeno ih je hraniti jer postaju veoma agresivni tako da se zadovoljavamo samo fotografiranjem i pogledom na babune kroz automobilsko staklo.
Ubrzo ulazimo u nacionalni park Table Mountain koji uključuje i rt Dobre Nade. Pejzaž se ovdje naglo mijenja. Zbog jakih južnoatlantskih vjetrova ovdje nema visoke vegetacije, već samo makija i mnogo, mnogo kamenja. Podsjeća me na našu stjenovitu jadransku obalu. Krajnja južna točka poluotoka je rt Dobre Nade, a da bi se vidio ovaj poznati i zloglasni rt, potrebno se uspeti na vrh brežuljka sa starim svjetionikom. Može se ići i novom uspinjačom, ali mi radije planinarimo i nakon 15-tak minuta pred nama se otvara panorama rt Dobre Nade i nepregledivo plavetnilo Atlantika. Odavdje do Antartike dijeli nas jako malo i put nam je posve otvoren. Odavdje do Južnog pola samo je 8360 kilometara. Južnije u Africi ne možemo. Zaista se nalazimo na kraju svijeta. Bartolomeu Dias je nazvao ovaj rt rt Nevremena, ali kako je to ime izazivalo strah kod moreplovaca, kralj Ivan II od Portugala preimenovao ga je u rt Dobre Nade. Ipak, mnogi brodovi koji su s puno nade krenuli oko rta, završili su oko njega na dnu Atlantika. Poput Lusitanije, broda koji se nasukao 1911. godine na obližnjim stijenama u Atlantiku, i koja se vidi u daljini. Pjeni li se pjeni tamo more. Gledam dalekozorom. Ne vidim gotovo ništa, ali znam da je Lusitania tamo.
Malo bliže, na rtu Dobre Nade, gnijezde se crni kormorani. Vjetar ih šiba, ali neobično je da njihova gnijezda opstaju. Kroz dalekozor promatram njih nekoliko kako sjede na gnjezdima, drugi hrane svoje mlade povraćajući sadržaj svog želuca u kljun svojih mladih i potom odmah odlaze u potragu za novom hranom. Priroda je, bez dvojbe, neobična na ovome poluotoku.
Autom se vraćamo prema sjeveru pokraj babuna, pingvina i kitova. Na putu za Stellenbosch, gradiću smještenom u brežuljcima u pozadini Cape Towna, poznatom po vinogradima, prolazimo kroz slumove, odnosno 'townships' kako ih ovdje nazivaju. Kao u košnici, straćare s limenim krovovima natisnute se jedna do druge. I tako u nepregled... Dok bijelci žive u lijepim vilama na obali, crnci žive ovdje. Od 3,1 milijun stanovnika koliko ih živi u Cape Townu, ovdje ih je sigurnih 2,5 milijuna.