Pregled posta

DAN 5, 21.10.2008. - Život nije uvijek lijep (Cape Town, Južna Afrika)

Vesna ostaje u krevetu. Ne razumijem kako može proći pola kugle zemaljske i onda ostati u hotelskoj sobi. Kaže da je umorna i da se želi odmoriti. Ja nakon doručka odlazim do luke ne bih li uhvatio brod za Robben, zloglasni otok zatvor smješten u Atlantiku, 11 km udaljen od Cape Towna. I na moje iznenađenje, karte za danas su rasprodane! Epizoda prošlogodišnje Slobodanke, odnosno kipa slobode u New Yorku, se ponavlja. Broj karata za svaki dan je ograničen, a trenutno su karte rasprodane do subote, 25.10. Treba ih se ranije rezervirati putem interneta ili telefona. Naravno da to ne piše u niti jednom vodiču, a imam ih dva: Lonely Planet i DK Eyewitness. “Stanite tamo u red i čekajte. Možda bude otkazivanja u zadnji tren.”, pokazuje mi službenik. I stanem tako ja u red oko 11:20 i čekam i čekam i čekam. Brodovi izlaze prema otoku svaki puni sat i za onaj u 12:00 sati svi su na broju. Približava se 13:00 sati i svi u redu postajemo nervozni. Nećemo valjda trebati čekati još sljedećih sat vremena?! Preda mnom je nekih osmero ljudi. I red se počinje pomicati. Netko je otkazao. U glavi mi samo prolaze slike New Yorka i čekanje u redu za ulaznice za brod prema kipu slobode kada su mi zalupili vratima točno pred nosom nakon nekoliko sati čekanja. I konačno dolazim na red. I očekujem da će službenica baš meni reći: “Žao nam je, ali to je sve. Karata više nema.” Ali ona na moju radost kaže: “Ostala je još samo jedna. Ok?” Naravno da je ok, vadim novac i sav sretan plaćam i uzimam kartu. Ovo je bilo blizu. Žao mi je onih koji nastavljaju čekati iza mene, ali takav je život – nije uvijek lijep.
Brod je zapravo katamaran koji u pola sata prijeđe razdaljinu između luke u Cape Townu i otoka Robben. Ima nešto valova i dosta puše. Malo je prohladno. Dokaz da nismo baš tako daleko od Antartike. Izlazimo na otoku na mjestu gdje su zatvorenici izlazili do 1996. godine kada je čitav otok bio zatvor i off-limits za obične ljude. Mnogi su bili politički zatvorenici, poput Nelsona Mandele, koji su u zatvoru završili samo zato jer su željeli demokraciju i slobodu i kraj apartejda, razdvajanja bijelaca od ostalih, odnosno rasizma. Danas je otok pretvoren u muzej i nalazi se na listi UNESCO-a. Ukrcavamo se u poseban otočki autobus i u sljedećih 40 minuta vodič nam na humorističan način opisuje život na otoku u vrijeme dok je ovdje postojao južnoafrički Alcatraz. Na putu nam se tu i tamo isprječe otočke kornjače (slične našim čančarama), kunići koji slobodno trčkaraju po otoku, nojevi, pa čak i nekoliko afričkih pingvina. Stjenovita obala s velikim atlantskim valovima i puno ptica, a u daljini pogled na Cape Town i famozni Table Mountain. Razgled završavamo u onome što je nekad bio strogo čuvani zatvor, mjesto gdje je između ostalih bio zatočen i Nelson Mandela, prvi demokratski predsjednik Južne Afrike. Bacam pogled na njegovu ćeliju, dva sa dva. I zamišljam. I na kraju teško je zamisliti kako je bilo tu u ono vrijeme. Vodič nam je čovjek koji je u 80-tim i sam bio politički zatvorenik na otoku Robben. Pokušavam razaznati kako se osjeća dok iz dana u dan priča o svojim teškim godinama na Robbenu gomili poluzainteresiranih turista sa škljocajućim fotoaparatima. Ne znam. Teško je razaznati, ali sigurno mu nije lako prisjećati se svih nedaća.
Napuštam otok i vraćam se na kopno uz iste one atlantske valove, uz isti onaj prohladni vjetar, ali s mislima na Robben i strahotama koje su se ondje desetljećima dešavale. Po povratku u luku, vidim usidrene brodove i odmah se sjetim Michaela Palina i njegovu “Od pola do pola”. On je upravo u Cape Townu trebao otići za Antartiku brodom Agulhas. I tada u daljini ugledam isti crveni brod, isti Agulhas, koji će isploviti za Antartiku. Na pamet mi je palo nešto, ali bolje ne...
Pješice se vraćam u hotel i sister i ja zajedno odlazimo na našu posljednju večeru u Cape Townu. Na 21. katu našeg hotela je rotirajući restoran. Odlučujemo proviriti. Isplati se uspesti do restorana samo zbog pogleda na osvjetljeni grad sa svih strana. A još više od toga zbog kuhinje. Naručujemo za predjelo nevjerovatno dobru riblju juhu sa cijelim škampom, svježom ribom, dagnjom i kozicama unutra i oboje se slažemo da je ovo vjerovatno najbolja riblja juha koju smo u životu probali. Za glavno jelo Vesna se odlučuje za piletinu, a ja na jelovniku pronalazim 'gemsbok' i 'kudu'. Znam da su to neke divlje životinje tu u Africi i pitam konobaricu za preporuku. “Gemsbok je nešto poput antilope, a kudu je bambi.”, odgovara mi ona. “Onda uzimam bambija”, kažem ja. Izbor nije nimalo loš, a meso ima okus teletine. Vesna još uzima i sladoled s čokoladom. Iskreno, ne znam gdje joj to sve stane jer su porcije obilne. Naravno, Vesna uz coca colu i juice od naranče (ne mogu je nagovoriti na alkohol), a ja uz dva mala vrča odličnog bijelog južnoafričkog vina. Što sve Južna Afrika radi od mene?! Pretvorit ću se u stokilaša i alkoholičara...