Marketing
papillon, sasvim kratka priča ...
butterfly, photo by flickr
Žureći kući, tek je krajičkom pogleda ulovila konturu njegova ramena.
Neko joj je davno sjećanje zatreperilo, poput zlatnog leptira, na dnu želudca, zastala je i pogledala ga. Sjedio je na terasi kafea, pio makiato i gledao prolaznike. Njezin ju je pogled jedva dotakao i preletio preko nje, ili možda kroz nju, kao da je nevidljiva.
Nije ga u prvi mah prepoznala. Ne zato što se promijenio, nakon svih tih godina. Ne, nije ga prepoznala zato što se nije promijenio uopće. Još uvijek crnokos, tek koja srebrna u kosi, tek pokoja bora na čelu, još uvijek vitak, mladolik. Usne su mu još uvijek bile pune i senzualne a madež nad gornjom usnom još uvijek kao da je pozivao na poljubac.
Još uvijek isti, kao nekada davno kad vjerovala je kako je ljubi.
A ljubio je strastveno njezino tada savršeno tijelo i bio fasciniran njezinim dugim vretenastim nogama.
Strast je trajala pola godine. A tada joj je jedne večeri, dok ležali su još isprepleteni, mokri i vreli nakon ljubavi, rekao da njegov brod isplovljava sutradan. Veselio se plovidbi, egzotičnim krajevima i novim lukama. I rekao je, onako uzgred, kako namjerava ploviti i uživati u životu, slobodan i nesputan, poput vjetra. I još joj je, također uzgred, rekao kako se ne namjerava nikada ženiti, kako ne želi da ga išta koči i sputava. I rekao joj je da i ne pomišlja ispraćati ga. Ne voli ni suze, ni oproštaje, ni duge priče.
Progutala je suze, tada. Šutjela je ... i prešutjela.
Sada ga je gledala, suhih očiju. Njegov pogled, koji je tako ravnodušno preletio preko njezine sad već matronske figure, odjednom je zaiskrio. Nije niti morala pratiti putanju toga pogleda, unaprijed je znala, zaustavio se na dugim vitkim nogama djevojke u prolazu.
Nasmiješila se, pogledala ga još jednom ... i produžila.
Njezin smiješak nije bio tužan ni osuđujući, tek pomalo sjetan. Nasmiješila se, kao što bi se nasmiješila dječaku koji trči za leptirima.
Dok je sjedila na sjedištu gradskog autobusa, vozeći se kući, otvorila je torbicu, izvukla i rasklopila novčanik. U pretincu, pod prozirnom plastičnom folijom, bila je zataknuta fotografija. S fotografije su je gledala lica njezinih triju kćeri. Dvije mlađe. Crvenokose, pjegave blizanke, tako slične njezinom suprugu.
I najstarija, crnokosa.
Punih usana, s madežom nad gornjom usnom koji kao da poziva na poljubac.
(thanks for upload, lazy)
Priču posvjećujem mojoj majci koja je odrasla bez oca ...
... i svima onima koji se u priči prepoznaju ..
Post je objavljen 29.10.2008. u 23:59 sati.