Nedjelja je zaista bila čudnovat dan. Posla ko salate. Namnožio se još od subote. Nije da sam bio lijen pa u subotu nisam ništa radio, već sam se čisto zadržao oko drugih poslova. Čekalo me i učenje. Ali ne... Pri povratku iz crkve naletjeli smo na jednog zlatnog retrivera kojeg su se neka djeca na cesti bojala, a njihova majka ga tjerala kamenjem. Prvo što nismo mogli povjerovati je bilo to. Nakon tog ih je i dalje slijepo sljedio dok se jednostavno nisu zagubili na horizontu. Prikačio se nama u šetnji. Poigrao se sa nekim njemačkim ovčarom koji je izletio iz dvorišta nekog nemarnog gazde, ali mu ni to nije bilo dovoljno. Nastavio je kaskati za nama. Sve sam si mislio kako će se okrenuti i nazad odakle je došao, ali ništa. Neda se on. Najednom je shvatio kako ne zna gdje je. Tužni pogled, cviljenje... Smrdilo mi je (a nisam stao u govno). Pratio nas je skroz do kuće.
Otvorivši vrata, ušuljao se unutra za nama. Kako su se vrata zatvorila, srušio se na pod i legao uz parapet njemo odmarajući. Definitivno izgubljen pesek. Donjeli smo mu vode, ali nije pio. Vjerojatno jer je prije toga popio pola potoka u kojem se i pošteno namočio. Stavili smo sliku na fejs. I kaj se nije netko javio niti za deset minuta. Frendica od frendice čiji je pas. Izmjenili se brojevi. Nazvali smo malu i rekla je da će doć po psa. Ajde neke koristi od toga kaj neki članovi obitelji imaju fejs (svejedno ne odustajem od toga da ga ne otvaram). Dobio je mesa (u tri navrata), malo tjestenine prelivene saftom i vodu. Sve je smazao dok si reko keks.
Prolazili su sati i meštar se fino udomaćio. Lego je na leđa i tražio da ga se mazi. Prestaneš na trenutak, a kad on fino digne šapu i grabi dok ga ne počneš ponovno timariti. Ako se slučajno ne udostojiš krenuti na taj mig, digne glavu i pozorno te traži. Nema kaj. Prava maza i mustra. Fino su ga njegovi naučili. Izmjenjivali smo se u tri smjene kako bi „gospodin“ imao zadovoljavajući tretman. Već su i susjedi počeli navirivati s pitanjima jel to naš pas?
Prošla su tri sata od kad smo se čuli s ljudima čiji je pas. Jel možete vjerovati da netko tko je izgubio psa i javljeno mu je da je nađen ne dođe tri sata po njega??? Ja nebi vjerovao da to nisam doživio. Da se razumijemo, oni nisu 15km od mene. Kad već nemaš auto, onda dođeš pješke po njega. Očito to ne vrijedi za sve vlasnike pasa. Kako je padala noć, postajalo je sve hladnije vani. Odveli smo ga do ulaznih vrata kako bi se malo ugrijao. Na to se pas posve izbezumio. Postao je opet tužan i dezorijentiran. To je trajalo nekih desetak minuta. Tada je čuo poznati zvuk automobila i odmah je poskočio. Koje je mučenje to bilo dok vlasnici nisu došli. Iako sam bio razočaran s time što su mu to priuštili, bio sam sretan što je pas ipak vraćen u svoj topli dom. Dobro djelo za kraj tjedna.
Savjet vlasnicima pasa... Kupite ogrlicu psu. Na nju natandarite privjesak sa imenom psa i brojem telefona gdje vas se može dobiti. Uvelike ćete olakšati potragu. Naravno, to ide one koji to još nisu napravili.
Post je objavljen 29.10.2008. u 19:30 sati.