"how can you see into my eyes like open doors
leading you down into my core
where I’ve become so numb without a soul my spirit sleeping somewhere cold
until you find it there and lead it back home"
Pogledom preda se, u mrak i s osjecajem da me cijelu oblio hladan znoj, gledala sam u njega kako polagano ulazi, kao duh, kroz vrata autobusa..par sekundi kasnije osjecala sam kao da me netko budi iz sna. Ne, to nije bio san.
"
(Wake me up)
Wake me up inside
(I can’t wake up)
Wake me up inside
(Save me)
call my name and save me from the dark
(Wake me up)
bid my blood to run
(I can’t wake up)
before I come undone
(Save me)
save me from the nothing I’ve become"
Probudili smo se ujutro, daleko je jos bilo svitanje. Pripremila sam nam nas standardni dorucak i kavu. Nastojala sam ga ne uznemiravati pred ispit, polagala sam puno nade da ce tog jutra polozit pismeni. Krenuli smo gotovo u posljednji tren iz stana, iako uru ranije zakazanog ispita. Magla, kisa, kisa, puno nervoznih ljudi, ogromne lokve i bescutni automobili koji nas poklapaju valovima vode. Bila sam napeta samo zbog tog ispita kao da je bio u pitanju moj ispit.
"now that I know what I’m without
you can't just leave me
breathe into me and make me real
bring me to life"
Usli smo u autobus prepun ljudi koji bi se svadjali i kleli i nista mi nije smetalo doli cinjenice da se od vratiju pomaknem. Znala sam da cemo u posljednju sekundu letjet iz busa i trcat na tramvaj samo da stigne i bilo je bitno biti uz vrata.. usput mi se vrtilo u glavi i osjecala sam muku. Brojala sam stanice : "jos 4, jos 3... " tjesila sam se sto cemo uskoro van. U jednom trenu sam osjetila da pucam i bacila sam ruksak na pod. Slijedeca scena jest da me momak podize i stavlja na sjedalo, ljudi su oko mene panicni. Pala sam u nesvijest....
"frozen inside without your touch without your love darling only you are the life among the dead
all this time I can't believe I couldn't see
kept in the dark but you were there in front of me
I’ve been sleeping a thousand years it seems
got to open my eyes to everything
without a thought without a voice without a soul
don't let me die here
there must be something more
bring me to life"
I sad pred sobom imam crne mrlje, tesko disem i steze me oko srca, tako je od tog kobnog pada..nalazi su dobri, dijagnoza je anemija i nizak tlak.. a ja vec danima osjecam slabinu. Zato i nisam pisala.. jer sve moje misli su tuzne koliko sam plaha pred svime.
Majka je uvjerila oca da mi je rekla svoju dijagnozu. Presutila je najvazniji dio, kao sto je i otac presutio da je i on bolestan. Dodamo li jos moju slabinu - zaista ne znam sto se dogadja i gdje grijesimo?! Jesam li sad razmazeno deriste koje kuka dok mi majka ceka operaciju a otac konacnu dijagnozu a obje spoznaje ce oznacit nase zivote? Uz svu hrabrost i osmijehe, cesto i nijekanje i vjerojatno fikciju da me steze srce, ne mogu biti pozitivnija.
No, On je u svakom trenu pored. Izvukao me iz autobusa, drzao cvrsto dok smo kisnuli ulicama Velegrada trazeci miran kutak da uplakana i razmrljane sminke sjednem na caj i odmorim. Nije isao na ispit, nije mogao.. nije bio sebican, nije trazio nista doli da disem i da se ovo ne ponovi. Puna tri dana je lezao uz mene u krevetu u strahu da mi ne stane srce.
U dobru i zlu i u najtezim okolnostima ljubav izlazi na vidjelo. Cisti dokaz je nesebicnost mog oca koji trpi bol uz majku koja lagano gubi razum...ljubav, nista vise! Cisti dokaz je On, moj buduci.