Često sam bila u nevolji,
doduše samo u svojoj glavi,
ali valjda znate i sami,
glava je ta koja najviše davi.
Vremena su se promijenila,
sve je otišlo gdje mu nije mjesto,
usavršila sam nevolje u glavi
koje su i dalje dolazile često.
Ako će sutra neželjene nevolje
postati još tužnije i teže
neću se iznenaditi nimalo,
iznenađenja mi baš ne leže.
Pa ipak, prilično me zatekla
jedna spoznaja neobična, nova:
iako nekad sam plakala gorko,
ne plačem više u vremena ova.
Želim žaliti, plakati kao nekad
jer ako su oči ogledalo duše
zašto su moje onda presušile,
postale suhe da ne mogu suše?
Post je objavljen 24.10.2008. u 15:24 sati.