! Ocjene su mi katastrofa bez obzira koliko učila i trudila se.
! Bus mi ode pred nosom baš onda kada to ne trebam.
! Imam veliku zakasninu u knjižnici jer sam totalno zaboravila vratit knjige.
! Činim prebanalne usluge drugima pa ja najebem.
! Crkle su mi slušalice od mp4-a. Dugo su i trajale, nadasve dugo. -.-
! Fotić je već trebao biti u mojim rukama, ali nije. Naručen je.
I baš me boli briga što netko drugi misli.
Meni su i sitnice dovoljne da mi promjene raspoloženje.
I sad su. I sad sam ljuta ko malo dijete koje nije dobilo lizalicu. I sad sam razočarana kao slikar koji slikom nije uspio izraziti što je želio.
Ali, valjda već po stoti put odlučujem da me sada ništa neće zaustaviti. Opet odlučujem da ću biti sretna bez obzira na sve. Jer ipak, dogodilo mi se puno gorih stvari, uz koje sam naučila cijeniti i život i sreću. A i kada gledam što se ljudima svakodnevno događa, ne trebam se žaliti.
A i kako je Prasica rekla- nismo stvorene da tugujemo :)
Ništa me neće zaustaviti. Ništa.
Jesen.
Hladno.
Kiša.
List.
Žuto. Crveno. Smeđe.
Zašto ova jesen nije kao druge? Zašto ova jesen nije prepuna boja i zašto pečeni kesteni ne miriše kada hodam gradom?
I zašto su na svakom drugom kutu ljubavni parovi koji tako napasno izmjenjuju nježnosti i ta sranja? I zašto se osjećam blesavo kada sama skačem po lišću dok svi ostali samo idu svojim poslom? Zašto kiša nema svoju čar i zašto me samo živcira kada pada?
Šta se to dogodilo?
*I was scared, I was scared
Tired and underprepared
But I wait for you*
Da.
Htjela bih pisati o nečemu ali ipak ne. Ne želim da te stvari netko vidi. Ne želim da se krivo shvate.
I zašto se neke stvari mjenjaju, za koje sam mislila da će uvijek ostat iste?
Baj.
Post je objavljen 26.10.2008. u 14:01 sati.