Vijenčev dokaz da sam donio ispravan zaključak!
Pišem svoj posljednji post o filmu "Kino Lika". Odlučio sam se na to nakon što je oskarovac Branko Lustig odvalio redatelju Mataniću i njegovu filmu "finu" šamarčinu rekavši da su glavni problem hrvatskog filma loši scenariji i da njegov film ne razumiju ni Hrvati pa kako će ga razumjeti stranci! No ovo je, zapravo u prvom redu "(p)osveta" tekstu Marka Njegića u "Slobodnoj Dalmaciji" (prilog Reflektor, 16.10.2008.), koji "džilitnu se – ne pogodi cilja", jer je naumio s pet rečenica, točnije u tri stupca od 4 cm, koje nemaju veze s filmom reći sve o "remek djelu hrvatske kinematografije 21. stoljeća" (to je citat iz jedne buduće recenzije)!
Pa kaže Marko, pitajući (se), kao, vrlo originalno - "kuda idu divlje svinje" - ovako: "Seks sa svinjom zgrozio je puritansku licemjernu hrvatsku javnost u ime koje istupaju raznorazni pastiri što zalutale ovčice žele pošto-poto imati na broju, dok se u slobodno vrijeme druže sa – 'zečicama'..." Dakle, budući da nisam "raznorazni pastir" i da sam u ono malo slobodnog vremena što sam ga imao uglavnom čitao novine i knjige ili ponekad igrao tenis ili radio nešto korisno, sada bih mogao reći da se doista nisam prepoznao u Markovu njegovanom licemjerju... Ali, dobro… idemo naprijed...
Pa kaže Marko, poentirajući odmah na početku treće trećine, da vanjski očaj (okolina) "ličkih domorodaca" (asocijacija su Bušmani – m.op.) zapravo simbolizira Hrvate (u Bosni bi s čuđenjem i gađenjem rekli: "đe 'e ovaj rasto?!"- m.op.), "a sama Lika beznadnost i zaostalost čitave Lijepe naše (u odnosu na EU" – koja ima Fritzla, Trobecove krušne peći, mlade neonaciste, Stranku pedofila u parlamentu, legalizirane "gay-brakove" i mnoge druge slične "blagodati"! – m.op. – morao sam to dodati, sorry Marko!), "gdje nikako da netko po 'drugi' put upali svjetlo nakon 'onog' mraka" (valjda nakon dva pokušaja, Krleže i Šerbedžije? – m.op.)...
Eto, daljnji komentar je suvišan... Stoga prijeđimo na kritiku Josipa Grozdanića, U PROVINCIJSKOJ MANIRI, objavljenu u "Vijencu" (br. 381, 9. listopada 2008.):
"(...) Filmom Kino Lika, pulskim Zlatnim arenama za najbolju žensku sporednu ulogu (Nada Gačešić Livaković) i najuspjeliju masku ovjenčanoj adaptaciji istoimene zbirke priča Damira Karakaša, autor na tom terenu ore novu, i u smislu provokativnosti i redateljske hrabrosti zasigurno najdublju brazdu dosadašnje karijere. Nažalost, u svim ostalim segmentima Matanić stagnira, a ponegdje ide čak i ispod kvalitativne razine na koju nas je dosad navikao.
Premda u ekranizacijama književnih ili strip-predložaka uvijek valja imati na umu i umjetničke osobine izvornika, film je svakako i zasebno djelo, čije su slabosti i vrline neovisne o odabranu predlošku. Prihvativši se najvećim dijelom vjerne prilagodbe triju (Olga, Devet i Voda) priča iz Karakaševe zbirke... Matanić uz suradnju kazališnog redatelja Milana Živkovića u cjelinu umeće i izmijenjene detalje iz uvodne priče Kurva (sirov muškarac pripovijeda o ženi koja mu je zamalo zapalila stan), a lik harmonikaša Gliše iz priče Harmonika projicira u sporednu figuru koju u filmu tumači sam književnik.
Vjerno slijedeći izraziti naturalizam i dočaravanje egzistencijalne tjeskobe i očaja mahom tragičnih protagonista proznoga predloška, Matanić iznevjerava u pokušajima približavanja Karakaševa grubog magičnog realizma. Otprilike do polovice djela koje se na jumbo-plakatima odveć vulgarno, no ipak efektno i s prethodno spomenutim osjećajem za provokaciju, reklamira pitanjem za koje redatelj objašnjava da u Lici zapravo znači 'Volim te!', Matanić učinkovito uvodi vrlo slikovite likove i gledateljima predočava njihove osobnosti i mikrokozmose, isprva sugerirajući određenu naklonost prema darovitom nogometašu Miki Križapoljcu, dobrodušnu no mentalno hendikepiranu momku koji zbog zanesenosti prirodom i životinjama skrivi majčinu pogibiju, i njegovu ženskom pandanu Olgi, introvertiranoj pretiloj djevojci frustriranoj osamljenošću i neostvarenom željom za muškim dodirom.
Treći odvojak narativno uglavnom pregledno sročene cjeline pripada potencijalno najpotresnijoj storiji o obitelji šutljivog i grubog Jose, oca teško bolesna dječaka i odavno otuđena muža brižne žene (Jasna Žalica) koja je sinu, zbog neopisive muževe škrtosti koja graniči s karikaturalnošću, tog iznimno sušna ljeta prisiljena kriomice davati žuđenu vodu.
U usporedbi s drugim dvjema pričama, s obzirom na njihovu tragiku dobrano neprimjereno dijelom realiziranih u Mataniću omiljenu grotesknom ključu i s određenim ironijskim odmakom, ona o Josinoj obitelji predočena je realistički, s katarzičnim dodatkom deus ex machina u obliku kišnoga pljuska koji ispire prljavštinu i grijehe Matanićevih protagonista, a mizantropu Josi, čovjeku koji će zbog iracionalnih osjećaja ponosa i škrtosti odbiti tuđu pomoć i malo dragocjene vode umjesto sinu dati stoci, ipak ne pruža priliku za iskupljenje. Njegov je grijeh odavno počinjen, jer sreće u Josinoj obitelji, kako mu u uspjelu emotivnom klimaksu filma govori supruga, nikad nije ni bilo.
Ono što u drugom dijelu i završnici 'Kina Lika' osobito smeta autorovo je nepotrebno iživljavanje nad ionako tragičnim protagonistima, kojima Matanić, za razliku od Karakaša, koji čitateljima Mikina i Olgina intimna stanja sugerira navođenjem njihovih misli i raspoloženja, ni u smrti i krajnjem samoponiženju ne ostavlja gotovo ni trunak ljudskosti.
Štoviše, redatelj katastrofalno loše uprizoruje sekvence Mikina igranja nogometa, nečega u čemu bi mladić trebao blistati i dokazivati svoje vrline, no što u Matanićevoj izvedbi postaje dodatni dokaz njegove apartnosti i retardiranosti. Možebitan izgovor da je u nogometnim scenama važnije dočaravanje Mikinih duševnih stanja od same igre ne drži vodu, jer primjerice u ciklusu reklama za Karlovačko pivo o psihološkim osobinama lika koji interpretira Krešimir Mikić tijekom svega pola minute doznajemo više nego o njegovu Miki dok igra nogomet.
Osječkoj kazališnoj glumici Areti Ćurković valja čestitati na izvrsnoj interpretaciji zahtjevne i kompleksne osobnosti djevojke Olge, koju Matanić u završnici štedi odustajanjem od eksplicitna Karakaševa prikaza njezina sodomističkog odnosa sa svinjom Bubijem.
Također, promašen je Matanićev trivijalni pokušaj komentiranja aktualne hrvatske političke zbilje umetanjem podzapleta o održavanju seoskoga referenduma o priključenju Europskoj Uniji. Ne samo što je vrlo papirnat lik prijetvornoga liječnika, pohlepnog deklarativnog desničara za kojeg slutimo da se ideologijom zapravo služi isključivo za ostvarenje osobnih probitaka, a kojeg od posvemašnje karikaturalnosti spašava solidan nastup Milana Pleštine, već i Mikinu ocu u jednom trenutku iznebuha biva pridodan atribut politički koliko-toliko svjesne i angažirane osobe, što se iz njegova dotadašnjega postuliranja ničim ne može naslutiti.
Ima toga još, poput primjerice insertiranja ulomaka iz nekakvog trash-filma 'Kung fu Tesla' (zar Bore Lee ne bi bio primjereniji?), mjestimičnih natruha urbanog rasizma i podgrijavanja stereotipa iz viceva o primitivizmu ljudi nastalih križanjem medvjeda i bukve, potom odavno izraubane simbolike završnoga pljuska (recimo, P. T. Anderson u 'Magnoliji' umjesto kiše inteligentno donosi pljusak žaba) te dviju predugih i suvišnih scena zabave na seoskom trgu, iz kojih ne doznajemo ništa važno te koje pretpostavljivo služe isključivo da harmonikaš Damir Karakaš demonstrira svoje sviračko umijeće. Matanić i ekipa na setu su se očito dobro zabavljali, pa su zaključili da je šteta s tim ne upoznati i gledatelje.
Bio je to pogrešan zaključak."
Post je objavljen 24.10.2008. u 14:50 sati.