Uvod u teoriju mafije
Kao i svaka bolest ili nametnik i mafija djeluje samo ondje gdje se stvore dovoljni uvjeti za njezino postojanje. Mafija onda jača i razvija se kad joj, dodatno, ti uvjeti osiguraju imunitet i onemoguće prirodne neprijatelje. U našoj zemlji ovi uvjeti su gotovo idealni, skoro bi se moglo reći laboratorijski.
To se najbolje ogleda u tome što je na listi popularnih zanimanja posao mafijaša postao jedan od najomiljenijih. U stvari, bolje je umjesto „zanimanja“ upotrijebiti izraz „izvor prihoda“ jer zanimanje podrazumijeva rad, a uvjeti u našem laboratoriju kategoriju rad priznaju samo teorijski, kao antimateriju.
Uvjeti o kojima ovdje govorimo dijele se na primarne i sekundarne. No u ovako poodmakloj fazi ove je dvije vrste već teško razlikovati. To je zato što je i ono što bi se isprva moglo smatrati samo manifestacijom sada već postalo (re)generator primarnih impulsa.
Popis koji slijedi zato neće niti pokušavati razlikovati uzroke od poljedica; štoviše, vidjet će se da neki od uvjeta (npr. vidite 7) nesumnjivo možemo smatrati i posljedicama i premisama daljnjeg nazadovanja.
Hrvatska mafija: otkud i zašto
1. Mi, kao nacija, u odnosu na uloženi rad puno predobro živimo. Mi čak predobro živimo ne samo u odnosu na uloženi rad, nego i u odnosu na novac koji posjedujemo. Ova država se za servisiranje svoje klijentele besramno zadužuje iz godine u godinu.
2. Gotovo sav novac koji i posjedujemo realno nije stečen radom nego rasprodajom zemlje i imovine i/ili državnim premijama.
3. Onaj mali dio novca koji imamo i koji je stečen radom pretežno nije stečen radom koji proizvodi neku stvarnu novu vrijednost. Ne moramo mi svoje rakete lansirati u svemir, ali ovako nikad ni nećemo.
4. Država svoje servise ne unaprijeđuje, a neke, poput zdravstva i školstva, zapušta. Nema novaca jer novce troši na plaćanje boračkih premija i poticaja/premija veleposjednicima i veletrgovcima.
5. S obzirom da živimo ugodno i prodali smo dionice Ine i klima nam je više-manje idealna, zapravo nemamo ni prave potrebe raditi. Oni oko nas koji rade ne izgledaju zadovoljno; najčešće se čini kako im baš i nije lako. Zato rad i trud ne kotiraju. Ne vidi se da su nužni.
Kao što je rat produženje politike drugim sredstvima, tako je i kriminal produženje nerada drugim sredstvima. Ako nismo prodali dionice Ine, zemlju, more, tvornice, ili ako jesmo pa smo sve spiskali, upisat ćemo se u mafiju jer za drugačije nismo osposobljeni.
Ako spadamo u one koji ipak pokušavaju raditi, izumrijet ćemo.
6. U međuvremenu, jer ne radimo, moramo se zabaviti. Ima tko se brine i za to. Ima TV s nekoliko kanala – sve šou do šoua, selebriti do selebritija; u ovom gradu kao da više i nema nikog tko nije selebriti. Sve se trivijaliziralo, ne do zadnjeg atoma, nego do protona i bozona.
7. Kako se bude selebriti? Pa evo, kao Ida Prester, na primjer. Daješ intervjue. Sva sreća! Vidi se da je Ida dobro odgojena. (Inzistiram na tome da ovo itekako ima veze s mafijom. To je, otprilike, kao navodnjavanje oranica da bi one kasnije urodile plodom.)
Što ima još osim Ide i njezinih kolega i kolegica?
8. Imamo kladionice. Puno kladionica. Imamo i Kika Božićni sajam dva mjeseca prije Božića Usput, savjetovao bih Kiki da možda na Božićnom sajmu otvori i grobni odjel pa da si ljudi onak praktično i prigodno mogu kupit svijeće i grobnu bižuteriju za Sisvete. E, to bi bio Božićni sajam.
(Inzistiram i na ovom uvjetu; to je opet kao navodnjavanje ili, ako baš hoćete, kao umjetno nagnojavanje s ciljem da bi njiva bila plodnija.)
9. Imamo i sveučilište koje ubrzanim koracima tapka u mjestu. Zagrebačko je oko 4 puta znanstveno neproduktivnije nego ono u Ulmu, a to u Ulmu je čak 10 puta produktivnije od naša preostala tri (Lepoglavu još ne brojim).
10. Ima Akademija, Matica, Društvo književnika, PEN, HHO. HaHa. Pa oni u pravilu nemaju vremena za skoro ništa drugo osim Jasenovca, Bleiburga i Thompsona i još i naše vrijeme gube stalno inzistirajući na novim raspravama o tri prethodno navedena pojma.
11. Ima i Crkva. Koja živi u duhu s vremenom pa se zaplela u imovinu i estradu. Najvažniji estradni izdanci su Kaćunko, Sudac i Linić.
12. Imamo i političke stranke. Samo što je rečenica „Postoji bar jedan čovjek koji vjeruje da postoji bar jedan pošteni političar“ točna na jedvite jade i to još samo neko vrijeme.
13. Mnogi naši generali su neobično bogati ljudi. Mnogi naši političari također. Izvori tog bogatstva se ne daju ni racionalno ni nadnaravno objasniti. (Neki misle da je ovaj uvjet egzistencije mafije dosta jak. To još nije utvrđeno jer se nitko na vlasti toga nikad nije sjetio.)
14. Imamo i druge medije osim TV-a. Što da prije spomenemo: njihove veze s bogatim i moćnim ljudima čija moć i bogatstvo vode mrtvu trku u sumnjivosti, njihovo nepoštenje ili njihovu nekompetenciju? Moj stari je znao čitati novine da vidi što misli neki uvaženi analitičar ili ekspert. Danas? Fer je reći da našem novinarstvu ne manjka eksperata u gastronomiji.
Što još imamo? Puno toga, ali i ovo je više nego dovoljno. Nemamo, doduše, tradiciju. U urednim, stoljetnim mafiokracijama znalo se da kolo vodi pet, šest obitelji. Naš prvi predsjednik malčice neskromno je predložio da mi probamo s 200! Evo: jesmo, i već daje ploda. Tko misli da porijeklo porodice(a), privatnog vlasništva i imovine nema veze s tim – krivo misli.
Kako natrag?
Teško. Kao što danas kaže Kraljević, ako dugo voziš 200 na sat i zaustavni put je dugačak.
Pretpostavimo, zamislimo samo na trenutak, da će policija i sudovi početi raditi svoj posao kako treba te da im u tome nitko neće smetati. Čak i tako, dugačak je put zaustavljanja ove nesreće.
Pa ni nuklearku ne možeš ugasiti samo tako. Kako bismo mi onda mogli instantno zatvoriti naš mafijaški rasadnik?
Za sada, jedino što možemo je da bolje pazimo na svoju djecu. I da se pomažemo.
Post je objavljen 24.10.2008. u 13:33 sati.