odmah ću krenuti sa onime na što mislim. Jako me potresla ova rečenica, dugo me nije nešto ovako ostavilo bez teksta. Njuškam malo po netu i naletim na ovu rečenicu! -predivno!
Čak sada kada opet promislim, i zastrašujuće! Zastrašujuće zato jer ova nam rečenica govori da mi postajemo suobličeni s Kristom, Bog se služi nama kako bi mi mjenjali svijet. Mi odabrani, mi koji trebamo svjedočiti pozvani smo biti poput Njega. Krist nas stalno poziva da se suobličimo s njime! A kakvi smo mi? ....mozda jako jako daleko od toga. Svaki nas pokusaj zapravo mi se čini kao da su one mrvice što padaju sa stola, onaj nepotrebni suvišak koji dajemo i onda se dičimo našim djelima! Pozvani smo davati se cjeli, pozvani smo biti kao što su i Oni Jedno, da i mi budemo jedno. Naše oči su jako zamagljene svime što se stavlja ispred nas, ne vidimo dobro, naše tjelo je izudarano i slabi smo, padamo.Naše ruke su krvave. Ne usuđujemo se pružiti ruku. Ali opet, i Krist je na križu imao puno toga ispred svojih očiju, ljude koji su ga iznevjerili, koji su pobjegli, oni koji su mu pljuvali u lice, i maknuo je to, gledao je Oca, Njegovo tjelo, je bilo izudarano našim grijesima, bičem, nogama...a On je tiho i radosno nastavio i uzeo svoj križ,znao je Otac moj me čeka! Imao je i probodene krvave ruke, ali bio je spreman s njima zagrliti čitav svijet, dati ruku svakome!
Post je objavljen 23.10.2008. u 17:30 sati.