Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sfermentacija

Marketing

Buksa

by Julijana Adamović


Stari, imaš pljugu?
Nemam, buraz. – odgovorio je muškarac u čija je široka ramena i potiljak Robi piljio već sat vremena. Točno koliko već čami u ovoj rupi.

Okretati glavu lijevo-desno, nije imalo smisla. Izgleda da su svi u toj prostoriji bili poslagani jedan iza drugog, u koloni. Viriti unazad nikako nije mogao, iako je više puta pokušavao. Postojala je samo jedna vizualna dimenzija. Naprijed.

Ipak, po disanju, bolje reći šištanju koje je dopiralo iza njegovih leđa, pretpostavljao je kako se odmah iza njega nalazi neka starija osoba. Miris dinstanog luka, jeftinog deterdženta i laka za kosu, dao je naslutiti da je iza njega žena.

„Znači, naprijed grmalj, a straga možda neki bakutaner“, nagađao je Robi.

- Khhh… khh… - žena iz njegovih leđa jedva je došla do daha. – Ovdje je ionako pušenje strogo zabranjeno!

Robi se nije puno obazirao. Stvarno mu je trebala cigareta. Kopao je po jakni i konačno, sav ozaren, otkrio u zadnjem džepu jakne poluraspadnuti joint.

- Ej, stari! A jel' imaš možda vatre? – veselo je upitao Širokog.
- Droga!!! Droga!!! - baba je počela uspaničeno larmati.
- Bravo, buraz! Prava si faca! – grohotom se smijao Široki – I ti sa maricom ovamo?!
- Narkomani! Propalice! – gunđala je baba– U moje vrijeme…

Robi dalje nije mogao razabrati, jer je u prostoriji nastao silan nemir. Doduše, nitko nije mogao mijenjati redoslijed u koloni, onako čvrsto stisnuti jedan uz drugoga, ali su se glasovi uskomešali kao pčele u košnici.

- Auuu!!! Koliko nas je tu? – upita on iskreno iznenađen.
- Tu smo svi Ga - Gu, buraz. Kao ona „Radio gaga, radio gugu…“ – pjevušio je tip neku čudnu pjesmu koja nimalo nije priličila njegovoj pozamašnoj pojavi.
- Ne kužim… - započe Robi.

Široki nije imao vremena za detaljnija pojašnjenja. Iz sveg glasa se proderao: - Drž' te se!!! Evo je!!! Evooo...-
Uz jezivu buku i škripu otvoriše se metalna vrata i u buksu jurnu prodorna svjetlost. Sve odjednom krene gore, pa dolje… i tako nekoliko puta.
Mir. Tišina.
Svi su se stisnuli i disanje prilagodili nekom važnom trenutku kojemu Robi, kao uostalom mnogo čemu u zadnjih sat vremena, nije mogao niti pretpostaviti značenje.

- Jebote… - sledio se.

Neki gigantski prsti (bolje rečeno cijela šapa), visili su nad njegovom glavom. Zakačili se baš za njega, ščepali ga, iščupali van i još brže vratili. Od silne svjetlosti i straha, ništa nije vidio. Čudovišna ruka opet krenu iznad njegove glave, naprijed pa opet nazad i konačno zgrabi babu koja je maločas prigovarala, a sada nije stigla niti zinuti. Kroz gomilu se prolomi vrisak, a ruke nestade. Vrata su se uz tresak zatvorila. Opet mrak, tišina, po koji uzdah i šapat: „Ode sirotica!“.

U trenutku, Robiju se naježi koža, osjeti napetost u preponama. Bio je siguran da nije tek adrenalin zbog prethodnog uzbuđenja. Dah iz njegovih leđa postajao je topliji.Umjesto mirisa zaprške i luka, nečiji su ferohormoni zaplesali opojni, luđački tango njegovim krvotokom. Zavrtjelo mu se u glavi.

- Oh, kako imate lijep vrat. Prosto bih Vas gricnula. – ženski glas iza njega rekao je zavodljivo. Takav glas može pripadati samo nekom dobrom komadu, poveseli se Robi, ocijenivši da ženska može imati tridesetak godina.
- Ovaj, gdje nestade baba? – upitao je, da prikrije nelagodu.

Ipak je njemu tek nepunih osamnaest. Do sada je samo slinio po net-u i tek se jednom pohvatao s debelom Bubom iz trećeg ulaza. Nije bio siguran da bi izašao na kraj s nekom iskusnom ženom. Pogotovu ne sa tako direktnom.

- Opusti se, mali.. Sve će biti u redu. – zavodnica mu je šapnula na uho.
- Riknula, buraz. – ubaci se plećati tip, misleći valjda na babu.
- Kako riknula? – čudio se Robi – Pa minutu prije galamila je u redu iza mojih leđa!
- Nije ti to isto, buraz. – cerekao se čovjek. – Sad si živ i in, a za tren možda već out. Kad te odjave, odjebo si karijeru, buraz!
- Probudit ću se! - Robi je promrmljao sebi u bradu, pokušavajući složiti događaje u puzzle proteklog dana.

Ustao je u jedanaest. Stara je digla frku da zbog lijenosti neće stići. Zalupio je vratima i uskočio u prvi tramvaj. Na ulazu u zgradu tražili su mu osobnu. Koji kreteni, Robi se žestio u sebi. Da ima osobnu, sigurno ne bi stajao pred ovim uredom. Palo mu je na pamet, da je joint trebao ostaviti doma. Ženi na šalteru dao je tražene fotografije i umočio kažiprst u tintu za uzimanje otisaka. Dao je ženi na šalteru dvije fotografije i umočio prste u tintu. Ova je uzela klamericu… Začuo je jedno Klik! i odjednom se sve zacrnilo.

Robija uhvati panika. Napokon se sjetio. Došao je po taj komadić plastike, kako bi jednom za svagda skinuo uniforme s vrata i kazne zbog neposjedovanja osobnih dokumenata, a po svemu sudeći, trajno je zaglavio u njihovim rukama.

Sada će, s travom u džepu i bez vatre na vidiku, čamiti u arhivi policijske uprave, u kartoteci i koloni pod prvim slovom svog prezimena negdje između Ga i Gu, s napaljenom ženom iza svojih leđa.

- O, Bože! Ima li te!? - zavapi mladić - Pa bar si ovo zadnje mogao malo... barem malčice... drugačije urediti?

Tek što je završio svoju pustu molitvu, osjeti žensku ruku na svojoj stražnjici. Muškarac širokih pleća se po tko zna koji puta glasno nasmija. Zlobno ili zavidno, Robi to nije imao vremena zaključiti.





Julijana Adamović rođena je 1969. godine u Bačkoj. Po zanimanju je socijalni pedagog i radi u struci. Iako je objavila je zbirku priča Kako su nas ukrali Ciganima, Julijana je još uvijek u dilemi što da radi sa sumnjivom karijerom blogopisca. Rado bi je trampila za jedno reprogramiranje dugoročnog stambenog kredita ili pitomijeg kućnog ljubimca.







Post je objavljen 07.12.2008. u 07:06 sati.