˝Kad biste znali kolko vas ljubim, plakali biste od radosti˝
Zar se prošla godina ponavlja? Kiša, al ne lijeva ko iz kabla, već rominja... lagano, kao da me šapatom zove, a ja ne čujem ili ne želim čuti.
Opet sam krenula, moje drugo hodočašće u Međugorje, zapitala sam se zašto opet, ali odgovor nisam imala, nešto me zvalo, ,moje misli su bile tamo. Željela sam taj mir, tu slobodu, taj spokoj... trebalo mi je.
Krenuli smo u 15 do 6 i kao što sam napomenula kišica je padala...ovaj put se nisam slamala, nisam bila tužna, samo sam bila zbunjena. Htjela sam očajnički nać odgovore na neka pitanja. Zadnjih par mjeseci sam puno toga učinila, čak i bez ikakvog razloga, al sad znam da je sve to s razlogom... Ovaj sam put prospavala pola puta, kako je kišica padala mene je san hvatao, sve dok nismo došli do Banja Luke. Tamo smo upoznali biskupa i molili nad sarkofagom Ivana Merza. Fascinirao me način na koji se biskup obratio, i to samo nama, autobus od 60 ljudi i on samo priča za nas... Tamo smo i blagovali, kao i prošle godine, ako ste čitali (međugorje), svi smo bili zajedno... nije se pitalo čije je čije... svi kao jedna velika obitelj.
Kad smo stigli u Međugorje već se spustio mrak, otišle smo se prošetati i tamo smo srele njega. Ona je znala da on dolazi, a ja nisam ni slutila da će me to što sam upoznala njega tolko prizemljiti i promijeniti neke poglede na svijet. Ne znam što da vam kažem o njemu, ali znam da je mene ganula svaka riječ koju je rekao, urezala se u moje srce, ostavila je trag, kao da sam u kamen urezbarila sve što je pričao. Nešto prekrasno! Otkrila sam da je ono što vidim samo privid, a ono što nisam željela vidjeti - istina!
Drugi dan smo išli na Križevac, Podbrdo i zajednicu Cenacolo... kao i prošle godine nisam mogla da ne pustim suzu,,, svaki korak, svaka riječ... čudan osjećaj, ne mogu vam ni opisati. Jedino što je bilo drugačije, vrijeme, bilo je prekrasno, ni pretoplo ni prehladno i na četrnaestoj postaji je sunce tako zasjalo... bilo je pretoplo, a osjećaj...prekrasan! Ovaj put sam bila i mislima i tijelom odvojena od Samobora... zbilja nisam htjela misliti na njih...
Taj sam dan nakon ručka išla na ispovijed, najdulja ispovijed u ova dva desetljeća mog života... kao da sam svojoj najboljoj prijateljici pričala, dobila sam savijete i odgovore na sva pitanja koja sam imala...
Znam da njega moram zaboravit, znam da njega moram pustiti da padne i da se razbije, znam da nisu svi isti, znam da ću se još puno puta razočarati, ali isto tako znam da je to sve dio mog života i da se sve događa s razlogom.
Moje putovanje je imalo smisla... moja molitva je uslišena.
Ne znam, mogla bih napisati svašta, al samo sam vam htjela reći da je ovo nešto što mi je trebalo više od svega, a on (iz početka moje priče), njemu kažem ˝hvala˝, što postoji, što mi je prijatelj i što mi je pokazao da nije sve crno - bijelo... nikoga ne smijem ni ne želim osuđivati, a oni koji žele mene osudit,,, samo ću reči ˝tko je bez grijeha neka prvi baci kamen!˝
Post je objavljen 23.10.2008. u 09:40 sati.