ne znam dal je i koliko jest u redu pisati o nekome drugome...al opet kako «prešutjeti» i prevariti vlastiti otkucaj srca...jer ipak ta osoba duboko se zarezala u meni...
jučer je odlučio otići čovjek...
čovjek čiji je svaki korak bio popraćen poštenjem, istinom, iskrenošću i hrabrošću...
čovjek koji nikada, naglašavam nikada nije prihvaćao ništa manje od slušanja i djelovanja po otkucaju svoga srca...
čovjek koji strah nije poznavao, a kompromis nije uvrštavao u svoj vokabular...
čovjek koji je prvi pružao ruku onima kojima je bilo teško i pomagao osvijetliti tamu, često prozvan od «mladih fightera» i marginalaca kao njihov drugi otac...
čovjek koji ni sekundu nije mogao živjeti sa nepravdom...
sve to navedeno moglo bi se rezimirati kao nešto što svaki čovjek jeste-al dosadašnja reala to baš i nije iskazala...
a on to jeste...uvijek djelom iznad riječi...i kao i svi fighteri kada je bilo najteže bio je najjači...
osobno- u teškim trenucima pružio ruku i ispunio mi srce svojom spremnošću za fight protiv nepravde, neistine i pokvarenosti
živio čitav svoj život onako kako je osjećao i želio i na kraju tako i otišao ...
mnogi su danas rekli : izgubili smo pravog prijatelja, svijet je izgubio istinskog čovjeka, a anđeli nisu ni svjesni tko im se pridružio...
...pjesmu koju nam je pustio da nam svira u srcu i da nam zaurliče kada vidimo nepravdu i ne dopusti nam da samo tako predjemo preko nje i da naravno koja nam pjeva da budemo ono sto jesmo – da ne pristanemo nikada na ništa manje od «otkucaja vlastitoga srca»
...pozdrav do sljedeće «bitke»...
Post je objavljen 22.10.2008. u 23:10 sati.