(Ovo što ću sada napisati je kratka povijest hippie pokreta, a ulomci su prepisani iz knjige "Druga strana rock 'n' rolla")
Vojna intervencija u Vijetnamu ubrzala je definitivni razlaz između mlade generacije i etablirane Amerike. Besmisao stradanja u prašumama Indokine doveo je za regrutaciju stasali naraštaj u istinski tragičnu situaciju. Što je više jačao američki vojni angažman, to se među mladima radikalizirao antiratni stav koji se postupno pretvarao u sve izraženiju odbojnost prema svemu što su smatrali idejnim izvorištem nasilja i militantnih ideologija. Kao da se više nitko nije nadao rješenjima unutar institucionalnih okvira pa se, među mladima, povećavao broj onih koji su bili spremni posve raskinuti sa svijetom konvencija i izgraditi vlastiti svijet u kojem bi uistinu zaživjele vrijednosti koje su dotad bile samo prazne riječi.
U pokušaju da organiziraju život po svojim pravilima kao uzor su im poslužile zajednice istomišljenika, tzv. komune u kakvima su živjeli Merry Prankstersi, već afirmirani negatori društvenih normi iz La Honde. Takav model življenja uskoro su počeli prihvaćati deseci tisuća mladih najprije na području San Francisca, potom i u ostalim većim gradovima Amerike, pa i u europskim središtima. Komune su, po vjerovanju mladih, trebale biti primjer idealnoga društva, svojevrsna korekcija svega onoga što su zamjerali svijetu kojem su upravo okretali leđa. Da bi još više naglasili svoje distanciranje od svijeta nasilja i rata te proklamirali pacifističku orijentaciju, sebe su nazivali generacijom ljubavi. Suvremenici neskloni pokretu nazivali su ih pak imenima ironičnoga prizvuka: acid-generacija, hippie-pokret... Kao upečatljiv simbol odabrali su cvijeće uz obrazloženje da ono nije neprijatelj nikome, pa se govorilo i o pokretu djece cvijeća (flower power). Odjeća i boravišni prostori bili su im ukrašeni upadljivo žarkim bojama, što je trebalo biti odraz njihove životne radosti, ali je još više bilo rezultat neumjerene konzumacije halucinogenih sredstava. U temelje svojega nenasilnog društva hipici su ugrađivali raznolike elemente. Odgovore su tražili na svim stranama. Htjeli su sve isprobati, pogotovo one stvari za koje je tradicionalni odgoj nalagao disciplinu ili su bile strane zapadnjačkoj misli.
(...)
Duhovnost hippie pokreta i njegova vizija ljubavi i mira bile su pod utjecajem istočnjačkih religija i narkoiskustava. U kontekstu probuđena interesa za "prihvatljivu" onostranost, tj. alternativnu duhovnost, može se gledati i velika popularnost pisca Hermana Hessea (1877. - 1962.). Njegove knjige Siddharta, Igra staklenih perli i Stepski vuk postale su omiljena mladenačka literatura. Hesseov individualizam i anarhičnost odgovarali su antiinstitucionalnom raspoloženju mladih s kraja šezdesetih, posebno njegove uopćene teze kako nema pravila za smislen život i da svatko mora pronaći svoj put. Na sličan način može se gledati i mjuzikl Kosa koji kritizira postojeću stvarnost i zagovara potrebu da se izgradi nova. Bolja stvarnost, o kojoj govori Kosa, temeljit će se na nenasilju, uzimanju droga, slobodnoj ljubavi i meditaciji. Po tom shvaćanju hipici su vijesnici novoga doba koje se rađa, a naviještene vrijednosti nenasilja, razumijevanja i harmonije posve će dominirati kad nastupi astrološko doba vodenjaka.
Kako se pokret širio, tako je sve prihvaćenijom postala praksa da mladi svoje emocije i doživljaje dijele uz droge i glazbu. Dijeljenje zajedničkih emocija postalo je sve masovnije pa su se počele priređivati sve zahtijevnije glazbene priredbe koje se ubrzo počelo nazivati rock-festivalima. Na njima se prilično uvjerljivo stvarao dojam da mase istomišljenika mogu provoditi vrijeme u miru, sreći i toleranciji.
(...)
Festival Woodstock, održan od 15. do 17. kolovoza 1969. godine, bio je najspektakularnija demonstracija svijesti hippie-naraštaja. Organizatori, doduše, nisu u ovaj projekt ušli ni s kakvim visokim ambicijama; rukovodili su se komercijalnim motivima, i to ne samo oni nego i izvođači. Priprema festivala implicitno je sadržavala jasnu svijest o podijeljenosti na izvođače (zvijezde) i publiku (konzumente). Osnovna se ideja svodila na to da se okupe najveća rock-imena toga razdoblja i privuče najveći dotad okupljeni auditorij te naplate ulaznice i cijeli događaj dokumentira filmom i živim albumom. Ali niz otežavajućih okolnosti poigravao se sa živcima organizatora te su oni tijekom festivala bili uvjereni da im predstoji potpuni fijasko.
Festival su planirali održati u blizini grada Woodstocka (država New York), ali im je to bilo zabranjeno pa su se morali snaći za alternativnu lokaciju. Problem je riješen tako što su od farmera Maxa Yasgura za pedeset tisuća dolara unajmili njegovo obrano kukuruzište blizu mjesta Bethela, osamdesetak kilometara od Woodstocka. Najveći "dotad okupljeni auditorij" procjenjivali su na najviše osamdeset tisuća ljudi, a kad se pokazalo da pristiže masa koja višestruko nadmašuje njihova očekivanja (bilo je nazočno oko pola milijuna ljudi) festival su morali proglasiti besplatnim. Ozvučenje je za toliku masu bilo slabo, neki izvođači su kasnili zbog prometnoga kaosa, oskudijevalo se s hranom, a nedostatni su bili i higijenski uvijeti te medicinska skrb. Ni vremenske prilike nisu im išle na ruku. Kiša i hladnoća bile su jedva izdržive; blato se miješalo s ljudskim izmetom jer su publici na raspolaganju bila samo dvoja kola s nužnicima. Nakon festivala organizatori su imali golem financijski gubitak.
No baš ovim problemima koji su pratili održavanje festivala poslije je zasnovan i njegov legendarni status. Činjenica da je masa od pola milijuna mladih nekoliko dana po teško izdrživom vremenu strpljivo i tolerantno pratila glazbeni program sugerirala je da su trideset i dvije rock-grupe i njihovi mladi obožavatelji pokazali da hippie-ideologija potpomognuta narkoticima nije nikakva utopija jer su je oni pretvorili u stvarnost. Woodstock se doista smatrao kao grandiozna predstava nenasilja, pravi festival mira i ljubavi. Prvi im je priznanje ovakve prirode odao njihov svojevrsni domaćin Max Yasgur koji je za vrijeme festivala pred publikom izjavio: "Vi ste najveća skupina ljudi koja se ikad okupila na jednom mjestu. Vi ste svijetu nešto dokazali - da pola milijuna mladih može biti zajedno u glazbi i zabavi, i samo u glazbi i zabavi." Oduševljenje nisu pokazivali samo "dobroćudni domaćin" festivala i rock-publika, nego i autoritativna pera. Tako je, npr. "New York Times", časopis koji je ispočetka bio nesklon događaju, također dijelio euforiju i govorio o pola milijuna mladih koji su došli proglasiti svoje vlastito društvo te promovirati stil života koji je njihova vlastita Deklaracija nezavisnosti.
Post je objavljen 22.10.2008. u 20:12 sati.