U ono vrijeme bijah mlad i lud, i mogao sam popit, i imao sam kolegu koji je također mogao popit. I pili smo. Radio sam u starom gradu, i obično smo imali ustaljeni repertoar: obišli bismo pet-šest kafića, i kad bi bilo gotovo radno vrijeme kupili bismo u noćnoj trafici bijelo vino i (ponekad) mineralnu, te s još nekim prijateljima otišli na porporelu. Imali smo dva naziva za te izlaske: ako bi se samo razveselili onda je to bila turneja, a ako bi se sašili od pića, zvali bi to "križni put".
To veče smo bili poprilično veseli i na porporeli se skupila ekipa, nas dva i još neki prijatelji. Negdje oko pet ujutro su se razišli svi osim nas dva i još jednog para koji je izmjenjivao nježnosti na susjednoj klupici. Uskoro smo se i mi zaputili doma i putem smo komentirali kako nije baš bilo nešto žena to veče. Upravo u tom trenutku prema nama dođe neružno djevojče. I ja i kolega se obradujemo, pogotovo jer smo bili u brojčanoj prednosti. Kad nam je dotična pristupila i upitala nas "ima li tu neko osamljeno mjesto" ja i kolega smo se samo pogledali i uglas rekli: "pa naravno", da bi ona izvadila iz džepa Bibliju i rekla: "ja bih se htjela malo pomoliti Bogu". Ja sam umirao od snijega dok joj je kolega psovao Boga...
Post je objavljen 21.10.2008. u 09:08 sati.