Dakle, jučer sam bila na Oliverovom koncertu u bečkom Konzerthaus-u i još jednom sam se uvjerila kako je puno toga u kulturi i životu stvar percepcije.
Naime, prošli tjedan sam u svojoj omiljenoj emisiji HTV-a Pola ure kulture gledala prilog o Oliveru u Carnegie Hall-u, koji je išao u smjeru intelektualnog snobizma ili sam ja to tako barem doživjela.
Naime, Oliver nastupa ove godine u sklopu Festivala hrvatskih dana glazbe i u Beču. Pa se novinarka (ne sasvim neutemeljeno) pitala kako to da se o hrvatskim glazbenicima klasične ili nekih drugih vrsta glazbe tako malo zna u svijetu, a dođe Oli i napuni dvorane... nije zaboravila spomenuti da su to sve uglavnom gastiči i da od promocije zapravo nema puno.
Mogla bih se složiti s ovim dijelom da je promocija (ne samo Olivera) hrvatske glazbe mogla biti još veća, ali s druge strane ne vidim potrebu da se Olivera stavlja u krug manje vrijednih, jer pripada zabavnoj glazbi.
Po meni je jedini kriterij kako netko radi, a Oliver je u okvirima one vrste glaze koju izvodi stvarno kvalitetan.
U izvedbi gudačkog dijela Simfonijskog orkestra riječkog HNK-a, uz svoje Dupine i sjajnog Antu Gelo i ostalih vrhunskih glazbenika, glazbena kvaliteta je neosporna.
Akustika dvorane možda nije sto posto primjerena za takvu vrstu izvođača, ali prilagodba kristalnih lustera, koji su se pretvorili u light show uz moderne elemente svjetla na pozornici, je stvarno dala onaj poznati bečki štih spajanja starog i novog, omiljenog i u arhitekturi.
Drugo je stvar osobnog ukusa i sklonosti nekoj glazbi. Meni osobno Oliver nije kraj svijeta, ali njegove pjesme i način pjevanja me ne ostavlja ravnodušnim. Pogotovo u ovakvoj izvedbi.
On je na pozornici neposredan, prirodan, pravi Dalmatinac, koji se možda i nije do savršenstva pripremio, pa je neke tekstove malo i zaboravio ili izmjenio, ali to što radi očito mu tako dobro ide, da na to sve gleda malo ležernije. A na kraju zvuči sjajno unatoč hrapavom glasu (ili možda baš zbog njega) i vjerojatno popušenoj kutiji cigareta pred nastup.
Atmosfera je prema njegovom pozdravnom govoru bila zamišljena kao romantična, što je i bila u prvom djela kada je pjevao više svoje laganije pjesme.
U drugom dijelu (bila je i pauza kako to priliči u ovakvim dvoranama) je pred kraj zagrijao publiku do usijanja.
Mi smo na žalost krenuli nakon Morskog vuka prema izlazu (nakon što smo sa strane i odplesali dvije pjesme) jer smo išli po djevojčicu.
Ali kako sam srela jednu svoju blog-kompanjonku, vjerujem da će ona izvijestiti kako je izgledao taj kraj.
Sve u svemu, odluka da se Oliver uvrsti u ovogodišnji progam Festivala mi se čini jako dobra, jer će više ljudi tako ipak u ruke dobiti i onu knjižicu o programu i informacije i o ostalim izvođačima.
Protiv takvog iskorištavanja nečije popularnosti nemam ništa protiv, dapače... A Oliver je sigurno jedan od hrvatskih izvođača koji zaslužuju da ih se promovira (da npr. Mišo-legenda krene na takvu turneju pobunila bih se odmah) i ne vidim razloga za neko omalovažavanje njegovog kulturnog rada i doprinosa hrvatske kulture izvan domaje. Jer ako i jesu gastiči većina publike, nije zanemariv broj onih koji su poveli nekog svog Esterajhera (partnera, prijatelja i sl.) sa sobom. A i ja ću danas ispričati svojim kolegama na poslu gdje sam bila i pustiti im koju pjesmu...
Biti će to Pola ure kulture u mojoj režiji, danas o Oliveru, a svako malo im ispričam i o nekom drugom hrvatskom izvođaču, bez obzira iz kojeg područja kulturnog stvaralaštva dolazio.
Post je objavljen 20.10.2008. u 07:21 sati.