Stajala je na peronu cekajuci posljednji vlak za tisinu... Na onom istom peronu gdje su im se prije nesto vise od 4 godine sreli pogledu i gdje je u njenom srcu planula ljubav. Sto je planulo u njemu nikada nije uspjela saznati.
Kisa je dodirivala njeno lice, a njeno srce se punilo kao toliko puta prije od njegovih poljubaca. Zar je moguce da je u njoj samo gasio pozudu koju je osjecao prema nekome drugom? Ili je trazio utjehu za svoje probleme? Ili je mozda zelio nekoga kome moze pobjeci u svakom trenutku i biti siguran da ga ona uvijek spremno ceka?
Horizont i prasnjave tracnice nisu se ni vidjele od magle koja je prekrila grad. Ni ljudi se vise nisu culi, svi su oni sjeli na svoje vlakove - za negdje! Zadnji vlak su cekali, znala je, samo oni koji vise nemaju gdje poci...
Nije se plasila samoce, nije se plasila daljnjeg toka zivota jer se uvijek do sada znala snalaziti sama. Ali kako docekati jutro daleko od svihu koje je nekad voljela i koji su njenom srcu znacili puno.
Lude misli padale su na pamet, i poput munje sijekli sve dosadasnje. Na trenutke se sjecala svoje prve igracke i ringispila na koji ju je otac vodio, na trenutke su navirali strahovi od odrastanja i pocetka zivota - u jedno!
Suze vise nisu tekle niz njene obraze, a u njenoj glave poput zvona odjekivala je recenica najboljeg joj prijatelja - jaki su samo oni koji stalno gube! Nije joj to imalo previse smisla.
Zvuk dolaska vlaka odjeknuo joj je u usima i presjekao joj sve dosadasnje misli, automatski je zakoracala naprijed zeljeci vidjeti toliko ocekivani vlak.
Skripa kocnica, tupa bol, i vika one nekolicine ljudi koji su jos uvijek bili tu mjesali su joj se u vrtoglavici dok se nije sasvim izgubila.
Docekala je svoj vlak u tisinu...
Post je objavljen 18.10.2008. u 20:08 sati.