(1991.)
kud god da krenem, prate me utvare iz sna
pa više ne znam što je san a što java
ostajem sam na pustom uglu ulice
dobro znam da se tu nitko s nikim ne sreće
pratim sjenke automobila koji jure u nesreće
i opet isti zvuk tupih pratećih koraka
mislim da ću potrčati, mislim da ću vrisnuti
a zaprtavo, boli me za sve
sutra me možda i ne bude
mrak pada s kišom a ti si ponovo samo sjenka
tražeći toliko toga što ne mogu učiniti
ne mogu pomoći ni samome sebi
dok me masa ljudi progoni misleći da sam jak
a ja sam samo otpadak
koji bježi od koraka i kiša
i ne plači kad me vidiš u snu
probudit ćeš se i vidjeti da nisam tu
ne krivi me tad
ne volim više ni tebe ni ovaj grad
pogledaj kroz prozor i prati kišu dok pada
možda vidjet ćeš i mene kako se rušim niz krovove grada
kako klizim niz izlizane crijepove
proklinjući sve tvoje riječi i cjelove
i dok si ti sigurna u svoje osjećaje
i znaš da oni vječno trajat će
ja znam da ništa vječno ne traje
i kad me ne bude, kad me lešinari u gozbi podjele
ništa neće ostati da bi se mogli sjećati
ni žalosti ni sutrašnje svjetlosti nema u meni
spreman sam za kraj i na ovoj kiši
iako su kapi isprale sve nade s moga lica
ni to mi ne pomaže da postanem čist
i briga me što ćeš reći za kraj
imala si čast da budeš dio moje propasti
dok osjećam toplinu i tminu pakla
i svejedno je gdje sam sad
u javi ili snu, na vrhu ili dnu
nade su nestale, ideali su spaljeni
pa nek me sad i uhvate
ti tupi i pohlepni koraci
sutra me možda ni neće biti
pa što ako me dan prije toga oslobode
Post je objavljen 18.10.2008. u 12:25 sati.