Marketing
Tuga je u suton ...
... na mojem prozoru bisernu zavjesu isplela ...
photo by rusalka
Zmajka me upitala: Jel' i kod tebe ona - nagla i poznata ?
Da, Zmajčice, svrati Ona, k'o stara poznanica. No, izgubila je žustrinu, s godinama, pa sad više nije i dragog gosta tri dana dosta ... A Tuga mi nije draga, to je gost kojeg bih najradije strpala u kut ... ko' one otrovne kobasice iz Aureline priče: u kutu, nikom na putu.
Većina onih koji me poznaju u stvarnosti, smatraju me vedrom osobom, valjda stoga što mi u stvarnosti uspjeva tugu zatajiti, uspješnije no u virtuali. Kad osjetim, k'o nadolazeću migrenu, napad depresije, nastojim se sjetiti svoje Magdice, i ove zgode iz svoga djetinjstva:
Kada sam išla u 4. razred osnovne škole, u nastavnom je programu bila 'škola u prirodi'. I tako se, u skladu s programom, tri paralelna 4. razreda ujesen te davne godine spakovaše, pa u Prirodu ...
U pratnji učiteljica, 100-njak djece utaborilo se u planinarskom domu na Jankovcu, dakako uz logistiku sastavljenu od mama. Pet mama pošlo je s djecom i učiteljicama u prirodu, no slabo su što od Prirode vidjele, jer trebalo je kuhati za 100-ak juniora i 10-ak odraslih ... I moja je Magdica, dakako, bila među tih pet mama koje su se brinule da nitko ne ostane bez 'domaće hrane', pa je svaki ručak završavao 'melšpajzom' ... a zamislite koliko palačinki treba ispeći za toliku dječurliju ...
Jedna od mama vjerojatno nije dobro odmjerila svoje snage, pa nije potegnula svoj dio posla. Došlo je do riječi, dotična se mama ražalostila, spakirala par kobasica ... i otišla do izvora tugovati ...
Tugovanje joj se osladilo, pa je namjeravala nastaviti i sutradan, no da ne bi ...
Sutradan joj moja Magdica reče: Znate što, Sonja, tugujte Vi lijepo ovdje, nad kazanom ... barem nećemo morati supu dosoljavati ...
Magdica je bila Aurelina kći, a Aurela je govorila kako je tugovanje za lijenčine: Dok nahraniš gladna usta, opereš i spremiš, vrt okopaš ... navečer poštopaš i zakrpaš ... sretna si ako stigneš i nešto pročitati ... pa nemaš vremena tugovati ...
Pokušavam i ja, kad pomenuta Poznata dođe, primijeniti Aurelin recept.
Ponekad mi i pođe za rukom ... a ponekad sastojke pobrkam, ponekad mi Ona ipak uspije izbiti iz ruke i metlu, i iglu, i krpu .. i knjigu ...
... jedino gladna usta ni tada ne zaboravim nahraniti ...
Bilo bi vjerojatno lakše, kad supu ne bi' morala dosoljavati, no meni se samo grkljan žgužva, k'o što bi rekla Pikulica Daniela ...
Da, Cvjetići ... Rilke:
Jesenji dan
Gospode, čas je. Ljeto bješe dugo.
Spusti sad sjenu na sunčane ure,
a vjetre pusti da poljima jure.
Zapovjedi jedrinu zadnjem voću;
udijeli mu još dva južnija dana,
nek ispod ploda savine se grana,
a vinu podaj posljednju slatkoću.
Tko sada nema kuće, taj je više
sagradit neće. Tko je sada sam,
ostat će sam, da sluša romon kiše,
da bdije, čita, duga pisma piše,
i luta po alejama, gdje dah
jesenjeg vjetra suho lišće njiše.
Dodatak: Molitva jeseni ...
Rubens - Venus, Amor, Bacchus und Ceres
Pred zrcalom, sklopljenih ruku,
Jesen svog života, k'o božicu Ceres,
k'o Veneru ružoprstu,
molim (Rilkeu kradući stih):
jedrinu mi ljetnih plodova podaj,
milostiva Cerero,
posljednju slatkoću zadnjim
poljupcima,
ljepolika Venero ...
kad pod snijegom moja
povije se grana,
nek još uvijek Njemu blista
sjaj
mog južnijeg dana ...
Post je objavljen 18.10.2008. u 23:59 sati.