-„U samostanu se nalazila sestra koja ima dar da mi je u svemu neugodna: njezino ponašanje, njezine riječi, njezin značaj – sve mi se to činilo vrlo neugodnim. Međutim, to je jedna sveta redovnica koja mora da je vrlo ugodna dragom Bogu. Zato nisam htjela popustiti prirodnoj odbojnosti koju sam osjećala, nego sam rekla sebi, da se ljubav ne sastoji u osjećajima; tada sam se potrudila da za tu sestru činim sve što bih činila za osobu koju najviše volim. Kad god bih je srela, molila bih se dragom Bogu za nju prikazujući mu sve njezine kreposti i zasluge... Nisam se zadovoljila samo time da se mnogo molim za sestru zbog koje sam imala tolike borbe, nego sam još pokušavala da joj učinim svaku moguću uslugu, a kad sam imala napast da joj neprijazno odgovorim, zadovoljila sam se time da joj se najljubeznije nasmiješim... Kad sam imala kakav zajednički posao s tom sestrom i kad su moje borbe bile previše žestoke, pobjegla sam kao vojni bjegunac. Kako ona nije imala ni pojma o onom što sam za nju osjećala, nikako nije mogla naslutiti motive moga ponašanja te je ostala uvjerena da mi je njezin značaj ugodan. Jednog mi dana za vrijeme odmora reče otprilike ove riječi, sva sretna: 'Biste li mi htjeli kazati, draga Terezijo od Isusa, što vas toliko privlači k meni? Kad god me gledate, uvijek vidim da se smiješite.'. Ah, što me privlačilo, to je bio Isus sakriven u dnu njezine duše... Isus koji pretvara u slatkoću ono što je najveća gorčina... Odgovorila sam joj da se smješim jer sam sretna što je vidim (dakako, nisam dodala da je to u duhovnom pogledu)."
-Antoine Vergote, psiholog Louvainskog sveučilišta, iznosi sa psihološkog gledišta osam razloga današnjeg čovjeka za nevjeru:
>Čovjeka pred svetim obuzima ili strah ili radost. Taj dvostruki osjećaj pred sasvim Drukčijim, pred Svetim, pred Božanskim, može uroditi ili pristankom uz Boga ili rastankom od Boga.
>Neki to Sveto poistovjećuju s magijskim. Vjeru smatraju magijom. Tako vjera postaje nedopušteni prodor u zakonitosti svijeta, u ljudsku povijest.
>Ateizmu pogoduje suvremena desakralizacija svijeta i života. To „onesvećenje" po sebi može vjeri i koristiti, ukoliko je čisti od nepotrebnih imitacija svetog. Vjetar znanosti i tehnike sa svijeta otpuhuje i diže nepotrebnu religioznu maglu i prašinu.
>Nedostatak religioznog iskustva. Mnogi odbacuju religiozno iskustvo kao ostatak djetinjastog života. Kod mnogih novac, ljubav i osiguranje dolaze umjesto religije sa zagrobnim utjehama.
>Kriticizam. Ateisti ne prihvaćaju tri stvarnosti svake prave vjere: misterije, koji su za njih neprobojan mrak; apsolutne istine, protivne čovjekovu mišljenju i provjeravanju; dogme, ukoliko vode u onostrano i čovjeka odvlače od svijeta. Vergote dobro zapaža da bi trebalo demitologizirati znanost, kao i vjeru.
>Radost i veselje kao da se protive Bogu, ili se Bog protivi njima. Kao da je Bog mnogo više povezan s tragičnim osjećajem života, kao da je nazočan samo u trenucima patnje i bola. Što je neka religija nepovjerljivija prema ljudskim radostima, to su ljudi nepovjerljiviji prema njoj.
>Problem Zla i Providnosti je najteži razlog koji potiče na ateizam. Često puta ljudi ne razumiju Božju pedagogiju, kada im Bog pripušta patnju i bol u životu, pa prestanu vjerovati.
>Kritika ideje stvarnosti i Boga Oca. Mnogi gledaju Oca kao zakon, strogog suca, biće koje traži samo svoju slavu i ne daje dovoljno slobode ljudskom srcu. Oni uklanjaju molitvu i poslušnost, kod njih se gasi žrtva i poniznost.
(...) Sigurno je da nevjernike ne treba sotonizirati, nego ih s ljubavlju primati, pomagati im i moliti se za njih da zadobiju vjeru. No u korijenu nevjere, ateizma, i sotona ima svoje „prste".
-Bog je čistio ovu dobru dušu kroz kušnju vjere do te mjere, da njena vjera nije više ovisila o osjećajima radosti zbog posjedovanja vjere, nego o njenoj volji, o jednostavnom prihvaćanju vjere, suhe vjere, vjere bez osjećaja radosti, vjere radi povjerenja u Boga, u Isusa Krista.
-„Reci mi da blaženici mogu raditi još za spas duša... Ako u raju ne bih mogao raditi za Isusovu slavu, želio bih više ostati u progonstvu i boriti se za njega". -sv. Stanislav Kostka
-Terezija nikada nije željela viđenja. Kada je rekla sestri Paulini da voli svece, makar ju i ne uslišaju u njezinim molitvama, ova ju je pitala zbog čega ih onda voli? Terezija je odgovorila: „Ja sam više željela ne vidjeti dobrog Boga i svece te ostati u noći vjere, nego što drugi žele vidjeti i razumjeti". Ovaj Terezijin stav mnogo govori današnjem čovjeku, koji želi sve vidjeti i opipati, kao i sv. Toma apostol. Tereziji najviše duhovne koristi donosi promatranje njenog ništavila: „Za mene nema rasvjetljenja osim promatranja moga malog ništavila. Ono mi donosi više dobra nego rasvjetljenja o vjeri.".
-„Kad biste vi znali u kakvu sam tamu uronjena. Ne vjerujem u život vječni; izgleda mi da više ništa ne postoji poslije ovoga smrtnog života; sve je za mene iščezlo, ne ostaje mi ništa nego ljubav."
-„Dobri Bog će se prije umoriti u svojim kušnjama nego ću ja posumljati u njega. Kad bi me on i ubio, imala bih još povjerenja u njega."
-„Neka svi oni koje još nije obasjala svijetla luč vjere ugledaju napokon svjetlo... O, Isuse, ako treba da stol što su ga oni oskvrnuli očisti duša koja te ljubi, spremna sam da sama s njega jedem kruh kušnje dok ti se ne svidi da me uvedeš u svoje svjetlo kraljevstvo. Jedina je milost koju te molim, da te nikada ne uvrijedim!"
-Terezija je svjesna da je vjera dar Božji, ali da čovjek taj dar treba potpuno slobodno prihvatiti, ako želi odgovoriti na Božji poziv.
-„Duga kušnja pročistila je i želju za nebom od svega onoga što je moglo pospješiti Terezijino osobno samoostvarenje, od svega onoga što je pridonijelo da u zapadnom svijetu potamni misao na nebo, pa ga drži manje zanimljivim i plemenitim (izgleda pravednije činiti dobro radi njega samoga, nego da se postigne raj). Terezija je prošla kroz ovu kušnju te došla do točke u kojoj se više ne računa sa željom za nebo. Naime, tu želju upila je čista ljubav prema Bogu. Terezija je u stanju shvatiti ljude, svijet kojeg ne privlači život vječni, svijet koji je pozvan zadobiti život vječni kao izraz Božje ljubavi iznad svakog ljudskog shvaćanja, a ne jednostavno kao protutežu ovom svijetu kojeg je teško shvatiti i prihvatiti." -Carlo Martini, milanski nadbiskup
-čovjek ne može učiniti nikakvo dobro kad traži samog sebe
-Grijeh uvijek u životu donosi žalost i nesreću, a mir i sreća je odsutnost grijeha.
-„Ne bih bila tako radosna kao što jesam, da mi dobri Bog nije pokazao da je jedina radost na zemlji ispunjati njegovu volju."
-„Ne bojim se trpjeti za Tebe, bojim se samo jednoga: da bih vršila svoju volju; uzmi je od mene, jer ja biram sve što Ti hoćeš..."
-„Nisam tada mislila na ove ... riječi Isusove: 'Pripravljam vam svoje kraljevstvo, kako ga je moj Otac meni pripravio' (Lk 22,29). To znači, pripravio sam vam križeve i kušnje, jer ćete samo tako biti dostojni da posjedujete to kraljevstvo za kojim uzdišete; bilo je potrebno da Krist trpi i da tako uđe u svoju slavu (Lk 24,26). Ako želite imati mjesto kraj njega, pijte iz čaše koju je on pio! (usp. Mt 20,21-23). Tu mi je čašu pokazao Sveti Otac, i moje se suze pomiješaše s gorkim pićem koje mi je bilo ponuđeno."
-„Jedino patnja može oploditi dušu."
-„Sanjam o samostanu gdje bih bila nepoznata, gdje bih morala trpjeti siromaštvo, pomanjkanje ljubavi i napokon progonstvo srca."
-„Ljubav se hrani žrtvama: što se duša više odriče prirodnih zadovoljstava, to njezina ljubav postaje jača i nesebičnija."
-Spremnost poći i u pakao poradi ljubavi. „Tada rekoh dragom Bogu da bih ja, da ugodim njemu, rado pristala da budem bačena onamo kako bi on bio vječno ljubljen i na tom mjestu hule..."
-„Mnogo trpim, no da li dobro trpim?"
-„Trpim samo jedan trenutak. Do obeshrabrenja i beznađa dolazi kad se misli na prošlost i budućnost."
-„Kad mnogo trpim, sretna sam što sam to ja, a ne jedna od vas."
-„Nemojmo misliti da možemo ljubiti bez trpljenja, bez mnogo trpljenja.". No Terezija je u svojoj patnji mirna, pa i radosna.
Post je objavljen 17.10.2008. u 13:00 sati.