Pisat cu ti rijeci i crtat cu ti poglede,
Govoriti o sjecanjima i osjecanjima utihnule tisine
Izbrojane brojakama.
Koraci nestaju a tragovi ostaju utisnuti u pjesku prasine na grudima ogoljenim poput suvih grana u ranim jesenjim jutrima.
Pista cu ti kako nastaje zora i kako se gasi dan prepun ljepote suncevih zraka koje osjetim u prolazu kad dodirnu moje blijede obraze.
Pisat cu ti kako se budim i dal sam nasmijana u kasnim popodnevnim satima
pred odlazak na posao.
Govorit cu ti o snu koji je davno nestao pod plastom ustaljenih i pomalo nebitnih stvari,kako covjek moze da zaluta u nepovrat svojih zelja i ciljeva.
Koji nemaju smisla.
Nazalost to su rijeci melanholije amaterskog pjesnika.
Na pogresnom mjestu i u pogresnom vremenu.
Posmatram nebo tu predivnu cistinu nedodirljivog osjecanja
Koji salje poruke i znakove nama obicnim ljudima.
Osjecam da nije isto nebo kao ranije
Da ima promjene ili moje oci ne vide stvari kao ranije.
Osjecam tvoj uzurbani hod pod asfaltom uznemirenih misli, kratak dah i nervozan pokret ruku nedostiznosti.
Govori u sebi malo je vremena i necu stici.
Malo je vremena necu uspjeti.
Kako da se sredim?
Da pocinje predstava na otvorenom nedostiznom nebu
Bez kaskadera i pomocnog teksta.
Pocinje igra koja nema kraja
Ona koja je nedostizna za nas dvoje ............
Nastavice se...........
Post je objavljen 17.10.2008. u 00:29 sati.