Marija Magdalena, nakon što je s drugim ženama došla na Isusov grob i vidjela da je kamen s groba dignut, pošla je to javiti Šimunu Petru i učeniku kojeg je Isus osobito ljubio. Njih dvojica su se nakon što vidješe da u grobu nema Isusova tijela vratili kući. Nisu dalje tražili.
Ali Marija ostade. Stajala je ispred groba i plakala. Iako nije razumjela što se dogodilo, njena čežnja da pronađe Isusa bila je velika. Toliko velika da je zakoračila u grobnu tamu. Jer uzeše njenog Gospodina i ona ne zna kamo ga staviše. Kolika je to samo tama bila.....?
Možemo li zamisliti ovakve situacije u svom vlastitom životu? Životne situacije koje su prepune tame, očaja, bezizlaznosti. Situacije kada nam izgleda da nas je i sam Bog napustio. Kada ne znamo gdje da tražimo jer je oko nas i u nama sve tamno.
Sigurno možemo jer je život jednostavno takav. Kada dođu razni neuspjesi, bolesti, patnje i smrti onih koje volimo, teške financijske situacije, kada se razočaramo u one koji nam puno znače....i odjednom se pitamo: „Pa što je ovo, kako se to moglo dogoditi? Zašto? O Bože, gdje si?" A sve izgleda tako teško i nigdje svjetla.
Što tada činimo?
Možda se poput Petra i onog učenika razočarano vratimo u sebe žaleći, očajavajući i sumnjajući. Ili ipak, poput Marije Magdalene, iako sa suzama u očima i boli u srcu, hrabro zakoračimo u tu tamu žarko čeznući da upravo prolazeći kroz nju pronađemo svjetlo spasa i snage za dalje. Da odgovorimo na pitanje:"Što plačeš?" Da se suočimo sa svim što nam život donese iako to nije lako. Naprotiv, niti malo nije lako. Ali da se, isto tako zapitamo: „Koga tražiš?" Od koga očekujemo pomoć?
Isus je uvijek tu u svim našim situacijama ma kakve one bile. Samo Ga trebamo prepoznati. Možda nećemo odmah jer će nam naša bol biti na prvom mjestu. Isto kao i Marija. Gledala je Isusa ali Ga nije prepoznala jer je svoju bol stavila ispred svega. Ali ju je nosila ljubav i čežnja. Misleći od Isusa da je vrtlar reče: „Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti." To je bio vapaj za pomoć. I onda bljesak susreta. Sam Isus se objavljuje i zove je: „Marijo!" Ona se okreće, koja radost! On je tu! „Učitelju" odgovara - samo jedna jedina riječ, a donijela je neopisivu radost, promijenila sve
A mi možemo zamisliti kako Isus izgovara ime svakoga od nas i kako odgovaramo: Gospodine! O da Ti si tu! Ti si tu iako te nismo prepoznali, iako smo mislili da si nas u ovoj našoj teškoj situaciji napustio, jer smo se osjećali tako sami, tako ostavljeni, ali Ti si tu - uvijek sa nama." I sve postaje drugačije, susret s Isusom sve mijenja, jer On će ponijeti naše boli, obrisati naše suze, dati utjehu i snagu za život. Jedan novi život - život s Isusom.
I tu ne smijemo stati. To moramo reći i drugima. Onima koji se nalaze upravo u takvim teškim situacijama. Reći im što se dogodilo nama. Kazati im da je Isus živ, da je tu, uvijek spreman da svako svoje dijete uzme u svoje naručje i utješi u svakoj boli
Isus je rekao Mariji da ide i javi braći. Ta ista zadaća je pripala i nama. Krenimo i mi u svjetlu Isusa Krista i poput Marije posvjedočimo:Vidio sam /vidjela sam Gospodina i On mi je to rekao, On je to učinio. Aleluja!
Ljiljana
Post je objavljen 16.10.2008. u 21:48 sati.