Živan Bezić: Crkva i politika
Kako vidimo, crkvena su načela naspram politike ispravna i jasna. A drži li se i Crkva u praksi uvijek i dosljedno svojih političkih načela? Sad bismo se morali zaletjeti daleko u njezinu dvomilenijsku povijest. Budući da bi to bio preveliki zalogaj za ovaj kratak prikaz, moramo se odreći tog izleta u povijest, te iznijeti samo najnužnije. Gledajući općenito, Katolička se crkva nastojala vladati po svojim evanđeoskim načelima, ali se u svim tim zamršenim povijesnim zbivanjima nije u svakoj zgodi uspjela najbolje snaći. Počinila je stvarno neke pogreške za koje je papa Ivan Pavao II. u jubilejskoj 2000. godini zamolio oproštenje pred Bogom i cijelim svijetom.
U nemogućnosti potanke povijesne raščlambe plovidbe crkvene lađe po burnim i olujnim valovima povijesti, evo tri široka modela njezina povijesnog iskustva vis-a-vis svjetske politike:
1) Model borbe i napetosti između Crkve i države, kad je među njima vladalo otvoreno neprijateljstvo (primjerice, progoni u prva dva stoljeća kršćanstva, a koji su se sporadično ponavljali u krvavim nasrtajima kroz cijelu crkvenu povijest, kad se je ona morala braniti i boriti za opstanak; islamske agresije; francuska i oktobarska revolucija; komunistički jaram; stradanja misionara itd.).
2) Model suradnje, povjerenja, prijateljstva, partnerstva, pa i savezništva sa svjetovnom vlašću (konstantinovska era, srednji vijek, križarski ratovi, kolonijaina ekspanzija u Južnu Ameriku, razdoblja katoličkih vladara i kršćanskih država). U crkvenim trijumfalnim trenutcima neki su njezini ljudi znali podleći napastima moći i bogatstva. (10)
3) Model neutralnosti, kad se Crkva nije bavila aktivnom politikom i nije se vezala ni uz koji režim, a također nije ulazila u suvišne sukobe sa svjetovnom vlašću. Za Crkvu je ovo najpovoljniji politički model prema načelu: slobodna Crkva u slobodnoj državi!
Međutim, sustav vladavine pod parolom »rastava Crkve od države« nije u praksi pogodan za Crkvu, jer je najčešće motiviran neprijateljstvom spram vjere. Tom se parolom najviše služe sekularizirani i ateistički režimi, koji žele istisnuti kršćanstvo iz javnog života. Sekularizam i tzv. laicizam nemaju prijateljske nakane spram Crkve i njezina morala. Što javno a što »ispod žita« nastoje ukloniti svaki kršćanski, a pogotovo katolički, utjecaj na stvaranje politike i njezinu provedbu u državnim i međunarodnim okvirima.
Upozorujem na jednu zanimljivu činjenicu: svaka vlast, i pozicija i opozicija, pa i svaka politička stranka želi imati Crkvu na svojoj strani. Čak i one stranke koje su inače neprijateljske glede vjere nastoje pridobiti crkvenu upravu i kršćanski puk za sebe. (11) Ako Crkva poduzme nešto što se njima sviđa, to nije politika i hvale je na sva usta. Ako pak učini neki njima nesimpatični korak, smjesta dižu na nju kuku i motiku okrivljujući je da se bavi politikom.
U svakom slučaju, za Crkvu i narod Božji najbolje je da se izbjegava obje skrajnosti: s jedne strane politizaciju Crkve, a s druge strane njezinu bukvalnu depolitizaciju. Prva skrajnost gura Crkvu u samozadovoljstvo teokracije i klerikalizma sa svim negativnim posljedicama koje sobom nose. Druga je skrajnost baca u naručje laicizma i sekularizma, a njihov je zagrljaj pogibeljan za njezino pravovjerje i poslanje. Najbolje je ako Crkva stoji iznad svih političkih sustava i ne pruža podršku nikakvom vladavinskom režimu. Sprega klera i političkih struktura rađa nemir, neslogu i nepovjerenje među vjernicima, a rat s vlastima u njima stvara osjećaj ugroženosti. Crkvi ne treba ni savezništvo ni svađa s vlastima (osim ako je zaista prisiljena ustati u borbu za vjerska i moralna dobra). Jednako joj je pogibeljno ako zahtijeva povlastice ili materijalnu opskrbu od vlasti, što je može zatvoriti u zlatni kavez, koji je gori i od najgoreg ropstva.
Nekad se čuje riječ i o »kršćanskoj politici«. Mislim da takav naziv nije na mjestu kao ni kršćanska filozofija, kršćanska glazba ili književnost. Možda bi bilo bolje reći da je to politika kršćanskoga nadahnuća. Doduše, ni izraz kršćanska politika ne bi bio pogrešan kad se pod njim misli na politiku nadahnutu kršćanskim moralnim načelima. Crkva nema nikakve svoje političke doktrine, premda je u njoj odnedavno nastala tzv. »politička teologija« ili »teologija oslobođenja«. Ona nije službeni nauk Crkve, nego opredjeljenje, više socijalno nego političko, nekih modernih bogoslova, najviše iz Južne Amerike. Premda se tim teolozima mogu zamjeriti neke metodološke postavke (kao, primjerice, marksistička analiza stvarnosti), ipak je zaista preferencija Crkve na strani siromašnih, progonjenih, ugroženih, socijalnih i nacionalnih manjina te uopće svih marginaliziranih.
U kršćanskoj se teologiji pretražuju i još neka druga važna pitanja s područja politike, kao, primjerice, legitimiteta vlasti, pravednog rata, samoobrane, prevrata i revolucije. Uvijek je živo pitanje pravne države, njezina političkog ustava i sustava te nadasve problem kolektivnih struktura dobra i zla.
Kako u sve te zakučaste probleme ovdje ne možemo ulaziti, samo ćemo dodirnuti pitanje osnivanja kršćanskih političkih stranaka. Dosadašnje iskustvo nije opravdalo njihovo postojanje. Sve one loše poteze i njihove posljedice koje proizvedu takve stranke javnost obično pripisuje samo Crkvi. Povijesno gledajući i nisu se puno proslavile (još je svježe sjećanje na krah Democrazie cristiane u susjednoj Italiji). Crkva u Hrvata imala je također loše iskustvo s Pučkom strankom poslije Prvog svjetskog rata, pa poslije razbijanja komunističkog jednoumlja g. 1990. nije dala podršku ni jednoj stranci koja se pojavila pod kršćanskim ili katoličkim imenom. (12)
Kako je danas u Hrvatskoj?
Eto upravo taj navedeni primjer u bilješci (12) pokazatelj je kako se Hrvatska postavila u pitanju kršćanske i katoličke politike u Hrvatskoj. Budući da ne možemo ići daleko u povijest, evo samo nekoliko natuknica iz naše novije prošlosti. Kako je većina hrvatskoga naroda bila nezadovoljna s bivšom Austrougarskom Monarhijom, hrvatski su biskupi (na inicijativu seniorata) mislili daje dobro ići ukorak s tadašnjim narodnim oduševljenjem za stvaranje Jugoslavije, pa su sa simpatijom dočekali osnivanje Pučke stranke. Nakon njezina neuspjeha nisu više nikada ponovili svoju pogrešku. Ni u kraljevskoj ni u socijalističkoj Jugoslaviji nisu ni pomišljali na neku vjerski obojenu stranku. Episkopat traži od Katoličke akcije da se ne bavi politikom. Hrvatski katolički dnevnik Hrvatska straža prati političke događaje, ali se u njih ne miješa, osim što ostaje na hrvatskoj nacionalnoj liniji.
Hrvatski je episkopat nastojao urediti pravni položaj Katoličke crkve sklapanjem konkordata, čemu su se Srbi i njihova Crkva oštro oduprli (1937.). Ni za vrijeme Banovine Hrvatske (1939.-1941.) ni u doba NDH (1941.-1945.)
Crkva ne ulazi u politički život. Naša je domaća Crkva s radošću dočekala oživljavanje hrvatske države, no nije imala povjerenje u ustaški režim. Stoga zagrebački nadbiskup bI. Alojzije Stepinac objavljuje ustaškim i nacističkim vlastima kako ne odobrava njihovo vladanje. Zato je kažnjen umorstvom vlastitog brata. Uza sve to u Titovoj Jugoslaviji biva uhapšen, nepravedno osuđen, zatvoren u Lepoglavi te u Krašiću interniran do smrti.
Progonstvo Crkve, što ga je Komunistička partija započela već za vrijeme Drugog svjetskog rata, sada još jače provodi dokopavši se državne vlasti (1945.). Na to hrvatski episkopat javnim pastirskim pismom ustaje za slobodu vjere, vjernika, vjeronauka, crkvenih škola, tiska i tiskara i ostalih uskraćenih prava, a proti ubijanju i zatvaranju svećenika te otimačini crkvenih dobara. Za odmazdu država kažnjava Stepinca, prekida diplomatske odnose sa Svetom Stolicom a progone pojačava, osobito za vrijeme kampanje oko Trsta. Vlast nameće osnivanje svećeničkih staleških udruženja, koja imaju dvije glavne zadaće: odvojiti kler od pape i biskupa te ga potom staviti u službu »narodne vlasti«.
Tek za pape Ivana Dobrog i Pavla VI. pritisak na vjeru pomalo jenjava.
Potpisuje se »protokol« sVatikanom (1966.), a u Hrvatskoj se budi katolički tisak s tračkom veće slobode. Kardinal Franjo Šeper osniva Kršćansku sadašnjost, koja poslije u financijskom kriznom času stupa u određenu vezu s reži¬mom, što episkopat osuđuje (1982.). U zoru Hrvatskog proljeća tiska se Biblija i počinje era crkvenih kongresa. Hrvatski katolici polako i uporno kidaju lance komunističke tiranije. Poslije Titove smrti počinje raspadanje partije i jugoslavenske federalne države.
Uspostavom hrvatske države (1990.) Crkva stječe potpunu slobodu djelovanja. Sveta Stolica među prvima priznaje hrvatsku mladu državu. U općem narodnom oduševljenju nova vlast uvažava crkvene zasluge za obnovu države i sklapa četiri ugovora s Vatikanom. U tzv. IV. ugovoru hrvatska Crkva ne traži financijsku potporu države, nego samo djelomičnu odštetu za oduzetu crkvenu imovinu koja se ne može vratiti te za goleme štete i rušenja što su agresori nanijeli Crkvi za vrijeme Domovinskog rata. Kao i u doba Stepinca, hrvatska Crkva pozdravlja novoosnovanu demokratsku i samostalnu hrvatsku državu, ali kritizira vladu zbog »griješnih struktura« i zloporaba od pojedinih nositelja vlasti. Papa Ivan Pavao II. dvaput posjećuje Hrvatsku te preporučuje oproštenje i pomirbu sa svima.
Poslije nastupa nove vlasti u Hrvatskoj (izbori od 3. siječnja 2000.) i nastalog razdora među Hrvatima, hrvatski biskupski sabor u Poreču nanovo nastoji djelovati pomirbeno te u tu svrhu zahtijeva i od vlade i od oporbe da usklade svoj rad na dobrobit zajedničke Domovine.
Iz ovog kratkog pregleda jedno je, jamačno, očevidno: Crkva ne želi diktirati politiku svome narodu, ali je budno prati nastojeći usmjeriti političko djelovanje u pravcu općega dobra i moralnog preporoda nacije. To joj je sveta dužnost i njezina obveza spram vjere, naroda i morala.
Desiderata
Kako vidjesmo, po snazi svog poslanja, Crkva se i njezino vodstvo ne smije baviti politikom, ali joj je dužnost pratiti politička zbivanja, prosuditi jesu li vjerski i etički ispravna te, u skrajnim slučajevima, intervenirati na dobro naroda.
Međutim, kako se na svjetskoj i našoj narodnoj sceni događaju brojna politička zbivanja koja ne vode dobru, današnja je politička situacija jako izazovna za Crkveno učiteljstvo. Izazovi niču posvuda i na mnoge načine. Na njih Crkva mora odgovoriti, ali više načelno nego konkretno i detaljno. Ona je trajni korektiv društvu bez etike i savjest političarima bez savjesti.
Posebna je zadaća Crkve da djeluje na ponašanje kršćana. Gledom na njihovo političko ponašanje Crkva želi da vjernici živo sudjeluju u političkom životu jer im je to kršćanska obveza. Oni ne moraju trajno iščekivati crkvene naputke za svoj rad. Najbolje je da se vladaju prema svojoj kršćanskoj savjesti i evanđeoskom nadahnuću. A onda kad je Crkvena hijerarhija primorana dati javne upute o političkim opcijama, vjernici bi ih trebali poštovati.
U tom smislu dobro je primijetio G. Salvini da valja »distinguere una politica 'di' cristiani da una po litica 'da' cristiani«.
(13) To je vrlo mudra uputa: tko je kršćanin, mora i djelovati kao kršćanin.
CHURCH AND POLICY Živan BEZIĆ
Summary
In this paper the Author essays to give the brief answers to actual and burning questions of the relations Church - policy. Under the name of Church one's mind firstly on the Catholic Church and under the name of policy the care of common weal of citizens. Author inquires what is the essential in the policy, namely its purpose (the good of citizens) and its means (always good). The Church doesn't have her own policy but, following her mission, she has obligation to express her judgement about ethical aspects of policy and politics. The Church also hasn't her own political parties but she is dutiful to inform all believers about the ir moral obligations in politic action. After injorming about the policy of Church in Croatia Author outlines ecclesiastic longings jor a good and Christian policy.
(1)ARISTOTEL, Politika, 1328 a 35, ili u prijevodu Tomislava Ladana Politika, Globus, Zagreb 1988., str. XYI.
(2) Ibidem, XXII.
(3) Ib., XXI.
(4) U slobodnom prijevodu: Da nešto bude dobro, takvo mora biti u svojoj cjelini, bez defekta. Ako punini dobra nešto manjka, prestaje biti dobro, postaje loše.
(5) Gaudium et spes(GS)36, Apostolicam actuositatem (AA) 7.
(6) GS 76. O politici nam govore i papinske okružnice Rerum novarum, Quadragesimo anna i Centesimus annus.
(7) M. HAFNER, Zlatna pravila života, Kranj 1975., str. 70.
(8) Politika je jedno govoriti a drugo činiti.
(9) 1. SABOL, Politika iz kršćanske odgovornosti u demokratskom društvu, Glas koncila, Zagreb 1994., br. 8. (1027), str. 6.
(10) O tim tzv. zlatnim fazama crkvene povijesti sv. Augustin nam je dao zanimljivu sliku: dok je Crkva pravila drvene kaleže, imala je zlatne svećenike, a kad je počela kovati zlatne kaleže, dobila je drvene svećenike.
(11) Evo nedavnog primjera ulagivanja Crkvi. Kad je u siječnju 2000. godine nastupila u Hrvatskoj nova vlast, zagrebački nadbiskup msgr. Josip Bozanić joj nije išao na poklon. Dogodilo se nešto drugo: Predsjednik Republike Hrvatske i predsjednik Sabora i predsjednik Vlade došli su prvi u posjet nadbiskupu.
(12) U tome imam jedno iskustvo. Katolički liječnik dr. A. K. s oduševljenjem mi je najavio osnutak Katoličke stranke. Kad sam taj njegov plan kritizirao, pošao je do nadbiskupa po »blagos!ov«, kako se je sam izrazio. Pošto ga nije dobio, bio je silno razočaran, ali je usprkos nadbiskupovu savjetu osnovao svoju »katoličku« stranku, koja je nestala s političke pozornice nakon godinu dana
(13) G. SAL VINI, SJ, Una politica »da« cristiani in un mondo secolarizzato e tecnocratico?, Civilta' cattolica, Roma 1987., br. 3302, str. 107.
Prenosimo: Obnovljeni život
Post je objavljen 23.10.2008. u 07:00 sati.