Živan Bezić: Crkva i politika
Eto što je bitno u svakoj politici i za svaku zajednicu. S time se kršćanstvo potpuno slaže. Ono je čvrsto utemeljeno u rimskom pravnom načelu: »Salus populi suprema lex« (spas ili dobro naroda je vrhovni zakon). Dakle, samo dobra i plemenita zadaća u politici je vrhovni zakon.
No Crkva tome dodaje još jedan bitni uvjet čestite politike - dobra i plemenita sredstva političkog djelovanja. Inače bi se bez njih mogla zloupotrijebiti svaka pa i dobronamjema politika. Naglasujemo, i za Filozofa i za Crkvu bitni je uvjet političkoga djelovanja dobra nakana, usmjerena pojedinačnom i zajedničkom dobru. Dobro
je konačna svrha ne samo morala nego i svakog ljudskog djela, pa tako i politike. U politici je Dobro ne samo predmet kojim se bavi, nego i njezina jedina svrha. To je Dobro mira, reda, sloge i blagostanja svih. Dobro u svakom pogledu: u privatnom i javnom životu, u nacionalnoj i socijalnoj zajednici, na duhovnom i materijalnom području. Dobro u svemu, posvema i svagda!
Naravno, u politici dolazi na prvo mjesto opće dobro. Ako je u definiciji politike »genus proximum« samo dobro, njezina je »differentia specifica« opće dobro (bonum commune, commonweal, Gemeindewohl, le bien commun). U politici se uvijek radi o zajedničkom i općem dobru, pred kojim moraju otpasti privatni interesi. Geslo slavne Dubrovačke Republike, koje ju je izdiglo do goleme političke moći i blagostanja, glasilo je: »Privatorum obliti, publica curate!« Na takvoj se politici temeljila sva veličina malog Dubrovnika.
Nažalost, kako se sve dade izobličiti, i u politiku su se uvukli neki krivi ciljevi, koji su je onda moralno deformirali.
Među takvim zabludama najčešće su:
a)zlo proglasiti dobrom, interes pretpostaviti etici (utilitarizam, pragmatizam, iskorištavanje moći, tiranija);
b)osobno ili privatno dobro izdići iznad općega (egoizam, karijerizam, tajkunstvo, izrabljivanje);
c) zastupati dobro samo jedne zajednice na štetu ostalih (šovinizam, lokalizam, regionalizam, partizanstvo);
d)pogrešno shvaćeno opće dobro (komunizam, kolektivizam, ekstremni socijalizam).
Ne smijemo zaboraviti ni to da osim privatnog egoizma postoji i onaj kolektivni, koji je
redovito gori od privatnoga, jer se prikriva tobožnjim interesima zajednice. Ako je osobni egoizam smatran grijehom, kolektivni dobiva aureolu »viših« interesa, pa onda postaje i »sacro egoismo«. Njegovi su politički oblici: nacionalizam, hegemonizam, vojna agresija, imperijalizam, kolonijalizam, protekcionizam i sl. Na općoj se razini redovito javlja izopačeno politikanstvo, kad je ono samo sebi svrhom i povodom građanskog razdora, a na osobnoj se očituje kao strančarstvo, vlastohleplje, častoljublje i pokvarenost. Poznata je izreka lorda Actona da »svaka vlast kvari, a apsolutna kvari apsolutno«. A Brijant, jedan od antiknih sedam mudraca, dao nam je koristan savjet: »Želiš li uistinu upoznati čovjeka, daj mu vlast.«
Drugi bitni uvjet poštene politike jesu plemenita i dobra sredstva koj ima se služimo u političke svrhe. Nije dovoljno da u svom političkom djelovanju imamo pred očima samo dobre nakane, do tih nas nakana moraju također voditi samo dobra sredstva i ispravne metode. U protivnom i najbolje nakane mogu postati samo izlika za biranje loših pomagala. Poznato je drevno moralno načelo: »Bonum ex integra causa, malum ex quocumque deffectu.«(4) Stoga uvijek i u svemu - pa i li politici - plemenitim ciljevima pripadaju i plemenita sredstva.
Velika je zabluda smatrati da dobra svrha može opravdati loša sredstva za njezin ostvaraj. Po toj bi logici bilo dopušteno učiniti svaki zločin pod izlikom dobre nakane. Macchiavelli je zastupao upravo takav izopačeni moral u svome Vladaru (Il Principe). Nažalost, provodili su ga vrlo često ne samo vladari nego i mnogi političari, pa i oni među kršćanima (Richelieu). Engleskom državniku Gladstoneu služi na čast da je barem verbalno osudio makjavelizam rekavši: »Ono što je moralno krivo ne može nikada biti politički ispravno.« »Honesty is the best policy!«
Prenosimo: Obnovljeni život
Post je objavljen 21.10.2008. u 07:00 sati.