Koračam prenapućenim ulicama i stazama gurajući se sa gomilom koja se ne obazire ni na što. Svima se fućka što se među njima kreče stvorenje koje trune... Bijes i nemir me ispunjavaju.... I guram se, borim se s gomilom, ne želim posustati jer će me progutati. Tražim neki kutak gdje ću sjesti i gdje ću odmoriti... Zar previše tražim? Postoji li u ovome jebenom gradu takav kutak? Zaklonjen, gdje nema buke i gdje ću pronaći mir i spokoj.
Na klupici u nekom zaklonjenom parkiću gdje ne prolazim baš često pronalazim svoj kutak. Tu ću sjesti i priznati si neke stvari... Sam sam pod vedrim nebom...tek je nekoliko zvijezda na njemu. Pokušavam razaznati gdje je granica između sreće i tuge...gdje sam ostavio osmijeh i gdje sam pokupio ovu bol i bijes koje ne želim nositi sa sobom...želim ih ostaviti tu na klupi. I znam da je glupo što žalim za nekim odlukama koje sam donio....znam da je bezveze misliti šta bi bilo da je bilo i da se vrijeme ne može vratiti. ........ Shvaćam da mi jučer ništa ne znači, a za danas je prekasno...ostaje mi samo sutra za koje se nadam da će biti bolje... Ustajem sa klupice i nadam se da na njoj neću uskoro opet sjediti. Krečem prema sutra.