Kad čovjek ima mokre ruke na trenutak se pretvara u emigranta u vlastitom stanu: sve važnije stvari postaju mu nedostupne, zabranjene. Tako ne smije doticati električni prekidač, jer bi mogao stradati od struje, ne smije dirati olovkom ispisane listove jer bi voda izbrisala riječi, ne smije naslanjati dlanove na zid ili odjeću jer bi ostale mrlje.
Ruke se, s vodom na sebi, osjećaju poput dobro utvrđenoga grada koji kvalitetnim vodenim prstenom štiti stanovnike od nasrtaja raznih osvajača. Ili pak liče na rasplakanu filmsku zvijezdu kojoj je vjetar raščupao brižljivo složenu frizuru. Svojstvo vode je da zaustavlja. Ne zaustavlja samo metaforički, naime, ljepotu u svojoj nedostižnosti, čineći je, kao odraz, podložnom raznim izobličenjima, nego zaustavlja sve i svakoga na životnom putu. Prisjetimo se samo biblijskog mora koje se ljudima odjednom ispriječilo kao prepreka, crta od koje počinje Egzil.
Voda je zapravo neuhvatljiva. Sastoji se od vodika i kisika, koji se nalaze u mnogim drugim spojevima u prirodi. Vjerojatno je ta okolnost vodu učinila sveprisutnom i neuništivom, jer neprestano cirkulira u raznim oblicima. Prirodna voda sadrži prašinu i otopljene plinove iz atmosfere, kao i razne soli, raspršene tvari i mikroorganizme. Goleme površine mora neprekidno se isparavaju pod djelovanjem sunčeve topline. Nastalu vodenu paru vjetrovi odnose na kopno gdje je prezentiraju kao kišu, snijeg, tuču, rosu, inje i maglu, odnosno slinu, mokraću i suze. Dio tako donesene vode ponovno se isparava, a dio kroz rijeke, potoke i bujice otječe u more. Određena količina vode odmara se u jezerima, a dio upija zemlja i u nepropusnim slojevima stvara tzv. podzemne vode, koje na površini izbijaju kao izvor. Iz izvora onda teče prema moru, iz mora na kopno i tako unedogled. Stoga se može zaključiti da je voda zatvoren sustav, svijet za sebe. Ona ima vodogradnju, granu građevinarstva koja se bavi radovima i gradnjama na vodi. U svijetu vode postoji vodokaz, sprava za pokazivanje vodostaja u zatvorenim posudama. Životinjski svijet reprezentiraju vodoljupci, a to je porodica kukaca iz reda vodenih kornjaša što živi u vodama stajačicama, pa vodomari, ptice koje se hrane ribom i sitnim vodenim životinjama, te svakako vodozemci, razna živina koja se prilagodila egzistenciji u vodi i na kopnu. Od bilja se mogu spomenuti vodopija ili cikorija te zanimljiva vodenčica, koja raste na balkonu. Postoji i dosta bolesti čija se etimologija vezuje uz vodu: najpoznatije su vodene kozice i vodena glava. Najpoznatiji film koji koristi vodu kao priču zove se Bal na vodi. Vodeni svijet na okupu drže telekomunikacije: jedna od većih kompanija zove se Vodafon, televizija pak ima voditelja, a pod zemljom i u zidovima kriju se vodovi. Vodove koristi i vojska, a jednoj vrsti postrojbe dala je stručni naziv vod. U geometriji postoji pojam vodoravno, koji je suprotstavljen pojmu okomito. Likovna umjetnost poznaje slikarsku tehniku akvarel, koja se realizira vodenim bojama. Neki ljudi imaju vodenaste oči, dok se sportovi na vodi zovu vodeni sportovi. Dosta poznatih osoba, koje su uvrštene u razne enciklopedije, ima prezime s puno vode. Recimo, hrvatski povjesničar književnosti Branko Vodnik i slovenski pisac Božo Vodušek. U vodi žive i nevidljiva bića, razni duhovi, zlodusi i vile. Najpoznatiji nevidljivi stanovnik vodenih površina zove se vodeni duh. Priručnici ga opisuju kao anđela kojega je Bog s neba gurnuo u vodu. Izgleda poput vraga s rogovima i glasa se iritantnim smijehom. Nevolja je u tome što rijetko pokazuje svoje pravo, vražje lice: najčešće se pretvara u nešto bezazleno, na primjer, u ribu, konja, svinju, kravu ili psa. Vodeničari vele da taj zloduh živi ispod mlina i da drži na okupu uređaj za mljevenje žita. Dakle, nekima je i koristan. A vodena vila koja zavodi romantične duše ljupkim glasom i slatkim riječima zapravo je negativna, pogibeljna. Jedna od njih zove se Lorelaj i živi u Rajni. Opisao ju je veliki njemački pjesnik Heinrich Heine:
U ruci joj češalj sjajan,
Iz grla vije se poj,
I napjev je čudan, bajan,
Jek silan je pjesmi toj.
Mlad brodar u čunu sjedi,
Bol ga je spopao ljut.
On vala i hridi ne gledi,
K njoj oko traži mu put.
Mlad brodar skrhat će tamo
I čunak i život svoj –
A to mu je skrivio samo
Lorelajin čarobni poj.
Mogle bi se, dakako, nabrojiti i mnoge druge stvari i pojave bez kojih nije moguć kvalitetan život društva – od vodenih topova, vodikove bombe i vodenih znakova klasičnog zodijaka, ali već su i ovi izdvojeni primjeri dovoljan dokaz zaključku o cjelovitosti i zatvorenosti tekućega svijeta. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek biti. Jer, ne zaboravimo da se i u Starom zavjetu voda spominje kao simbol života i vječnosti. Isus, naime, u razgovoru sa Samarijankom veli: «A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni».
Ako se netko pita kako funkcionira ovakav glomazan i praktički neiscrpiv organizam, dakle zajednica ili društvo, bez vlasti, bez kralja, cara, predsjednika ili poglavice, možemo mu odgovoriti da se politički život vode odvija u specifičnom sporazumu s rukom, s alatom koji je simbol vlasti i moći. U jeziku je ostalo, na žalost, malo tragova te sprege, no ipak dovoljno za podsjetiti na pojam rukovoditi ili voditi za ruku, iz kojega je iznjedrena titula rukovodioca. Možda bi se nešto više podataka o ruci i vodi moglo izvući iz sna, jer psihoanalitičari kažu da je u simbolici sna ruka zamjena za govor, pa kad, eto, sanjamo ruku, osobito ako nas netko za nju i vodi, zapravo pričamo o vlasti, o politici vodenog i svakog drugog svijeta. A to zna biti vrlo delikatno, naročito kad smo svjesni činjenice da su u politici najvažnije stvari skrivene od javnosti. Zato je najbolje kloniti se pustih priča i nagađanja. Pa i na javi, jer java je raspletanje neuhvatljive simboličke niti nekim drugim, najčešće neadekvatnim sredstvima. Zato se kaže da kad čovjek ima mokre ruke nije dobro doticati električni prekidač, jer bi mogao stradati od struje ili da nije uputno dirati olovkom ispisane listove jer bi voda izbrisala riječi. A nije dobro ni naslanjati dlanove na zid ili odjeću jer bi ostale mrlje.
Ruke se, s vodom na sebi, osjećaju poput dobro utvrđenoga grada koji kvalitetnim vodenim prstenom štiti stanovnike od nasrtaja raznih osvajača. Kad čovjek ima mokre ruke najbolje je da bude emigrant u vlastitom stanu i da sve važnije stvari oko sebe tretira kao nedostupne, zabranjene.
Post je objavljen 11.10.2008. u 20:45 sati.