Danas sam luda... (poslušaj)
Sutra ću opet znati sve što treba
bit ću slatka, bit ću nježna
sutra ću opet voljeti sve ljude
dat ću opet sve za druge
Ne govori ništa više, ne, ne pričaj mi
sve te priče
ne znam što bih, ne znam gdje sam
opasna sam (već sam bijesna!)
Danas sam luda, ne znam sto hoću
Danas sam luda, zelim samoću!...
„Pazi što želiš, moglo bi ti se ostvariti!“, izreka je u čiju sam se istinitost uvjerila na vlastitoj koži.
Prije nekih šest i pol godina, u rodnom sam gradu na moru započela odrađivati „staž“ potreban za polaganje stručnog ispita. Osnovna škola. Klinci. Na jednom školskom izletu u Zagorje, moji su prvi dojmovi, po dolasku u Krapinu, bili: „E, ovo je sredina gdje bih mogla živjeti i raditi bez problema kad bi me iz nekog razloga život odveo s mora.“
Nisam se ni okrenula oko sebe i našla sam se u...Zagorju. Posao. Dijelom je i ljubav odigrala veliku ulogu u odluci, ali...to je sad manje bitno.
Početak jeseni donio je i prve „dojmove“ – magla, depresija živa...Magla koja se ne diže do podne, a znaš da je iznad predivno sunce. Vrlo je brzo moje oduševljenje splasnulo, ali...živjela sam.
Koliko god se htjela othrvati predrasudama i stereotipima, moja su se neka mišljenja stalno potvrđivala.
Npr. navikla na visoke, tamne, mediteranske tipove, došla sam među niske (po mojem mišljenju), bijele (žute) Zagorce. Prijateljica me i danas prijekorno pogleda kad joj iznesem ovu svoju tvrdnju o muškom dijelu stanovništva ovog podneblja. Ali, kako ne želim, niti sam ikada robovala stereotipima, dozvolila sam sebi slobodan um i mogućnost razuvjeravanja i razbijanja svoje slike koju sam stvorila. Nije dugo trajalo.
Jučer, na fešti...ne mogu ni zbrojiti koliko je ljudi bilo, sve škole Krapinsko-zagorske županije. Kad bolje razmislim, to mi je prvi put u pet godina da sam otišla na takvu skupnu „veselicu“, ako izuzmemo naše školske božićne i ine večere i tance te maturalne zabave. Sređena onako „casual“, žena prosječne visine (173cm), u malo povišim štiklama...i kraj mene friendica – džepno izdanje. Ulazimo mi na mjesto događaja, u mjestu koje će btw, uskoro postati moje mjesto stalnog stanovanja (ne, nisam našla bogatog bijelog Zagorca, nego bogatu sebe...u svakom smislu riječi...materijalno mi nikad nije predstavljalo nešto važno, glavno da imam za osnovne potrebe i sitne radosti), i što prvo primijetim? Svi, ali svi tipovi (ono malo što ih ima koji rade po školama), niži od mene. Kud veće sreće! I bila je imoja frendica koja mi moje stereotipne zaključke uvijek nabija na nos. I, naravno, došla sam do nje i rekla joj: "Ha, sve visoki tipovi! Čak mi do nosa dođu kad stavim ove štikletine. Naravno da je odmah imala rješenje: „Pa zakaj si stavila štikle?“
No, zabava je krenula i zaista nije bilo važno tko je viši, a tko niži. U plesu to se i ne primijeti ako plesač dobro vodi. A moram priznati, dobro plešu.
Ali, mi cure ne bi bile mi da nam je bilo zanimljivo samo na jednom mjestu pa smo odlučile otići do obližnjeg puba...Jedno od tri in izlazišta u mjestu. Ja sam ga nazvala mjestom „zagorskog rocka“. Jedno od rijetkih mjesta gdje se ne čuju cajke i slični iritantni zvukovi. Čim smo ušle, ženski glas je prodorno zapjevao „Danas sam luda...“. Nije bilo puno potrebno puno da nakon već ispijene zavidne količine vina na veselici, naručimo i zavidnu količinu žestice...I postale smo „lude“. A dečki? Divna mi čuda, nisu svi niži od mene bili. Nisam stršila svima iznad glave. Koja sreća!
I s maglom u glavi, maglom oko nas, zabava je potrajala, a ja sam još jednom odlučila ne robovati stereotipima i otvoriti svoj um za neke nove poglede...da možda i nisu svi niski i bijeli!
Dakle, izreka s početka: "Pazi što želiš, moglo bi ti se ostvariti" – moja „želja“ postala je stvarnost i vrlo skoro „postajem Zagorka“...barem adresom...dok srce uvijek „vuče južnom kraju, srce vuče zavičaju“....
Post je objavljen 11.10.2008. u 13:54 sati.