Nakon dugo godina što Pier nije kontaktirao sa svojom mamom, jer ga je izbacila iz stana, stvari su se jednog dana ipak promijenile.
Piera je jednog dana nazvala susjeda i rekla mu da mu mama više nije među nama, jer je otišla na onaj svijet. Usprkos svemu Pier je i inače bio jako emotivan, tako da ga je ovaj događaj jako potresao.
Ja sam mu kao i uvijek pružila potporu.
Odmah smo otišli tamo i razgovarali sa susjedom koja nam u prvi mah nije htjela dati ključeve stana, rekla je da je Pierova mama njoj ostavila stan.
Odmah sam je pitala da li ima nešto napismeno, ona je rekla da nema, na što sam joj rekla da ništa od toga i da ću pozvati policiju.
Susjeda je na kraju poslije dolaska policije dala ključeve, a ja sam joj odmah dala dobru svotu novca za lojalnost.
Kako mama nije imala nasljednika osim Piera i nakon nekih peripetija oko dokazivanja da je Pier ipak posjećivao, a nije zanemarivao, uspjeli smo i pravno dobiti taj stan.
Sve skupa to je u priči možda i nevažno, ali kada smo išli očistiti stan i pobacati nepotrebne stvari koje smo dali u dobrotvorne svrhe, ostala je gomila stvari koje su bile obiteljsko nasljeđe i koje Pier nije htio baciti. Donio ih je u nasu garažu, jer smo najprije mislili stan dati u najam namješten, ali smo naknadno odustali od toga jer nam dobit i nije predstavljala nešto, a imali smo samo probleme i troškove oko najma.
Kasnije sam ja taj stan povremeno koristila, ali to za ovu priču nije važno.
Nakon nekog vremena kada sam jednom prilikom nešto tražila od svojih stvari, slučajno sam nabasala i na nekoliko kutija sa stvarima Pierove mame.
Nešto me posebno zainteresiralo kad sam već ugledala, a to je bilo nekoliko albuma fotografija.
Odjednom sam postala znatiželjna i počela listati i gledati stare slike.
Većina slika su bile rodbinske prilike, onako kako se nekad zvalo fotografa za rođenja, krštenja, vjenčanja, rođendane i pokope.
Sve te fotografije su nekad imale dušu, i bile su precizno namještene, tako da se po rasporedu kako je tko stao na slici, moglo znati tko je kome što u rodu.
Na većini slika je bila Pierova mama i njeni roditelji, a Pierovog oca nisam mogla ili znala pronaći.
Nešto je u cijelom albumu bilo nelogično, Piera nije bilo nigdje.
Kada sam malo pažljivije gledala sa Pierovom mamom je uvijek na slici bila i jedna lijepa djevojčica, koja se tijekom kasnijih godina izgubila sa slika.
Odjednom se pojavio Pier, kakvog sam mogla prepoznati kad je imao negdje oko 16 ili 18 godina. Kasnije sam već mogla pratiti slijed slika.
Uzela sam jedan od tih albuma i odnijela u kuću.
Kad su se navečer svi povukli u svoje odaje izvukla sam album i pitala Piera tko je tko na ovim slikama .
Pier mi je sve pričao, a kad je na red došla djevojčica, Pier je zašutio...
Nakon mog inzistiranja Pier mi je tihim glasom i pognute glave napokon ispričao tko je ta djevojčica.
Nastavak slijedi ...
Post je objavljen 11.10.2008. u 01:32 sati.