Marketing
Tko ne voli životinje, ne voli ni ljude...
Prije nekoliko dana jedan je čovjek, šetajući psa, našao u kutiji pored kontejnera, ništa više ni manje nego - kraljevskog pitona!
I sad onih tisuću pitanja: što ako? Neću ih nabrajati. Samo mi nije jasno jedno: zašto ljudi najprije nabavljaju životinje,
koje bi im trebale biti ljubimcima, pa im onda kasnije dosade, i onda je najlakše ostaviti negdje... pa tko nađe nek' se brine... Krajnje neodgovorno prema društvu u kojem živimo, ali i prema životinji, koja > ni kriva, ni dužna > postane višak izbačen na milost i nemilost u okruženje koje ne poznaje i u kojem se ne zna ponašati.
dr. Filipović drži košaru u kojoj se nalazi pronađeni piton
Osobno, imam jednog kućnog ljubimca, kojeg zovem Gigi [Điđi]. To je australska nimfa. Pisala sam o toj ptici već nekoliko postova. Kad smo nedavno suprug i ja bili na godišnjem odmoru, prije odlaska sam ostavila papagaja kod tete Zore. Prije toga sam poprskala Điđija sa sredstvom protiv tekuti (da, znam, zvuči banalno, ali tako mi je
preporučio uzgajivač), potopila krletku u vruću vodu i posušila ju (naravno, u njoj nije bio Điđi) 
, stavila novi pjesak... i odradila još uobičajene stvari koje i inače činim dok pripremam sve da bi moj ljubimac imao sve što mu treba. Odnijela sam kod tete pticu, jer sam znala da će joj kod nje biti dobro i da će se ona o njoj brinuti. 
Naravno, kad sam za vrijeme svog godišnjeg odmora nazvala tetu i pitala ju kako se Điđi snašao kod nje, ona se samo nasmijala i rekla da nije očekivala da će, čim ujutro uđe u boravak dobiti pozdrav od pernatog stvorenja i one
dobre stare riječi koje je odavno naučio govoriti: "Dobro jutro!", niti da će joj svako predvečerje zviždati melodije "O sole mio", jedno od Vivaldijeva "Četiri godišnja doba", "Pink Panther"-a, Mozartovu "40 simfoniju" i zvuk alarma mog
mobitela. I uz to u repertoaru svojih riječi zna reći i: "Dobar dan!", "Kako si?","Dođi! Dođi! Dođi!" (izgovori odjednom baš ovako!), a zna i izgovoriti suprugovu skraćenu verziju imena. Naravno, zna i "poslati pusu", tj. imitira zvuk poljupca, ali zna i - kokodakati (slušala koke dok je bila kod mojih roditelja na čuvanju)...
Fascinirala se teta kakav repertoar ima to žuto pernato stvorenje, koje svako jutro uviđavno pozdravlja, pa preko dana se gleda u ogledalo i 'kokolaje' se, a u predvečerje joj zviždi... 
Priznala mi je da baš i nije bila sigurna kako će se snaći s životinjom s kojom se prvi puta susreće, strahovala da neće znati kako joj pružiti brigu... ali kasnije je sama rekla (ono što ja već odavno znam) da je nimfa vrsta životinje o kojoj se ne treba pretjerano brinuti, a za tu pažnju itekako zna vratiti... A ja bih samo dodala za kraj: pažnju 'vraća' do te mjere da ti se 'zavuče pod kožu' i doslovno postane dio obitelji...
Leti, leti...
Post je objavljen 06.10.2008. u 20:15 sati.